Jugoslavenska atomska bomba
Administrator   
Tuesday, 14 February 2012

ImageSocijalistička Federativna Republika Jugoslavija nesumnjivo je bila jedna od najuglednijih članica Pokreta nesvrstanih. Točnije bi bilo reći da je slovila za jednu od tehnološki i znanstveno naprednijih zemalja čiji su se stručnjaci i sveučilišta tražila u pola svijeta. Stoga nije začuđujuće što je SFRJ u dva navrata imala i program nuklearnog naoružavanja.

 

početak programa (I)

 

 “Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovicu svih prihoda.”

 

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nesumnjivo je bila jedna od najuglednijih članica Pokreta nesvrstanih. Točnije bi bilo reći da je slovila za jednu od tehnološki i znanstveno naprednijih zemalja čiji su se stručnjaci i sveučilišta tražila u pola svijeta. Stoga nije začuđujuće što je SFRJ u dva navrata imala i program nuklearnog naoružavanja.

 

“Moramo je imati!”

 

“Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovicu svih prihoda.” Ovim riječima je Edvard Kardelj objašnjavao prohtjeve prvog jugoslavenskog nuklearnog programa pokrenutog krajem 1948. Bio je to neizmjerno velik pothvat za mladu jugoslavensku državu još opterećenu velikim civilnim i materijalnim stradavanjima, pogotovo u vrijeme kada Staljin još nije imao svoju bombu (dobit će je 1949.). Glavni motiv za nuklearno oružje bio je sukob Tito-Staljin i izbacivanje Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja.

 

Nema mnogo podataka o vojnim dimenzijama nuklearnog programa u njegovim ranim godinama, ali zanimljivo je razmisliti o civilnim ulaganjima. Institut za istraživanje strukture materije (kasnije preimenovan u Institut nuklearnih nauka Boris Kidrič) osnovan je u Vinči kod Beograda 1948; Institut Jožef Štefan pod vodstvom Antona Peterlina osnovan je u Ljubljani 1949; Institut Ruđer Bošković po vodstvom Ivana Supeka osnovan je iduće godine u Zagrebu. Prema službenom izvještaju “Nuklearna energija u Jugoslaviji” između 1948. i 1953. utrošeno je 1,75 milijardi tadašnjih dinara (oko 282 milijarde američkih dolara prema tečaju iz 2010.), a procjenjuje se da je dodatnu milijardu dinara tražilo istraživanje i eksploatiranje uranove rude u istom razdoblju.

 

Naš prvi cilj je proizvodnja atomskog oružja

 

Prema dokumentu “O dva bitna uslova za razvitak atomske energije kod nas” (25. svibnja 1953.) namijenjenom političkom vrhu, prvi od dva cilja jugoslavenskoga programa razvoja atomske energije je “proizvodnja atomskog oružja”, a tek drugi cilj je bio “uporaba atomske energije u gospodarstvu”. Dokument među ostalim kritizira jugoslavensku birokraciju za kočenje napora, te ističe da politika skrivanja, “nemerljivo oštrija nego u bilo kojoj zemlji, osim onih u sovjetskom bloku” ometa planove razvoja oružja (npr. kupnju deset tona teške vode u Norveškoj). Stoga je potrebno da se “zasad, barem za određen broj znanstvenika našeg instituta, ukinu sva ograničenja u informiranju o organizaciji, metodama, rezultatima i ulaganjima na području istraživanja s uranom.” Istovjetno tome, američki vojni ataše u Ateni u siječnju 1954. piše da je Jugoslavija pokrenula program za proizvodnju atomskog oružja.

 

Rankoviću nadzor nad programom

 

Odgovornost za nadzor jugoslavenskog nuklearnog programa dodijeljena je početkom 1955. Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju čiji je čelnik bio Aleksandar Ranković, šef tajne policije i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Zanimljivo je uočiti paralele sa sovjetskim programom gdje je Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije također nadzirao razvoj atomske bombe.

 

provedba programa (II)

 

Preduvjet proizvodnje atomske bombe bila je izgradnja nuklearnih reaktora i postrojenja za preradu nuklearnog goriva. Partnerstvo je ostvareno s Norveškom i SSSR-om.

Program nuklearnih istraživanja nastavljao se punim tempom. U Vinči je osnovan Odjel za obnavljanje nuklearnog goriva 1956.godine; uređaj nulte snage moderiran teškom vodom sagrađen je na istoj lokaciji 1958., a 1959. dopremljen je i istraživački reaktor snage 6,5 megavata pokretan uranom obogaćenim na 80% uran-235. Ovaj reaktor sagradili su Sovjeti, a isporučivali su tešku vodu i visokoobogaćeni uran. Razlog tome bilo je zatopljenje odnosa sa SSSR-om za Hruščova što je omogućilo sovjetsko-jugoslavensku suradnju.

 

S Norveškom do plutonija

 

Ipak, pedesetih je s Jugoslavijom najtješnje surađivala Norveška (koja je i sama pedesetih razmatrala vojni aspekt istraživanja - bila je šesta zemlja koja je uspješno sagradila nuklearni reaktor). Gunnar Randers, voditelj norveškog programa nuklearnih istraživanja posjetio je Vinču 1952. (iste godine je jedan od znanstvenika, Dragoslav Popović, počeo svoj dvogodišnji boravak na Randersovu Insitutu za istraživanje nuklearne energije u Kjelleru). Jugoslaviju je posebno zanimalo kemijsko dobivanje plutonija iz radioaktivnog goriva što je bio i cilj programa školavanja znanstvenika u Kjelleru.

 

Sredinom 1953. Dedijer je potpisao ugovor s norveškom tvrtkom o kupovini pet tona teške vode (što je bila dopuna kupovini veće i jeftinije količine u Sovjetskom Savezu). Od tada Institut u Vinči sve više surađuje s Norveškom na preradi plutonija (što je primjerice vidljivo u mnogim znanstvenim publikacijama jugoslavenskih autora).

 

Jugoslavenski državni podsekretar Slobodan Nakićenović u pismu Randeru iz listopada 1960. navodi nužnost nabave tvornice za preradu plutonija kako bi se prerađivalo istrošeno gorivo, a “uređaj bi trebao imati kapacitet od najmanje jedne i pol tone urana na godinu, kako bi reaktor mogao raditi punom snagom.” Zanimljivo je da je napomenuo da ako uređaj bude načinjen po uzora na onaj u Kjelleru, jugoslavenski znanstvenici bi mogli kasnije povećati kapacitet na deset tona na godinu, što Nakićenović opravdava kao “rezervu za moguće povećanje snage reaktora ili za gorivo za buduće nove reaktore”.

 

Kraj programa

 

Dogovor je postignut o izgradnji takvog laboratorija u Vinči i to većih dimenzija. Tehnički nacrti za tvornicu su poslani Jugoslaviji 1962., a 1966. je Norveška poslala u Vinču nešto plutonija visoke kvalitete. Tvornica međutim nikada nije sagrađena (prerada na razini laboratorija se ipak obavljala). Tito je u međuvremenu obustavio program.

 

Razlozi tome bili su mnogi. Sovjetska prijetnja Jugoslaviji je oslabila nakon dolaska Hruščova na vlast. Tito je u međuvremenu postao javni šampion nuklearnog razoružavanja i jedan od vođa pokreta nesvrstanosti, pa bi mu nuklearne aspiracije naštetile ugledu. Naposlijetku, program je bio vrlo skup, a ponudio je malo rezultata. No to ne znači da su nuklearne ambicije Jugoslavije tu i umrle.

 

kud Indija, tud i SFRJ (III)

 

Niti mjesec dana nakon indijskog testa jugoslavenski znanstvenici pozvani su na konzultacije. Naime, Jugoslavija se spremala za dramatično povećanje nuklearnog programa koji služio kao pokriće za istodobne vojne napore.

 

Indija, vjerojatno najmoćnija pripadnica Pokreta nesvrstanih detonirala je svoju prvu atomsku bombu 18. svibnja 1974. To je bilo šest godina nakon objavljivanje “Brežnjevljeve doktrine” o ograničenom suverenitetu socijalističkih zemalja. Što bi se dogodilo ako u budućnosti Sovjetski Savez odluči izvršiti korekciju jugoslavenske politike?

 

Niti mjesec dana nakon indijskog testa voditelji jugoslavenskih nuklearnih istraživačkih instituta su zajedno s predstavnicima oružanih snaga i vojne obavještajne službe pozvani u Generalštab JNA. Svi su sudionici potpisali interne dokumente i upozoreni su da ne govore o tom sastanku republičkim ministrima znanosti. Naime, Jugoslavija se spremala za dramatično povećanje nuklearnog programa koji služio kao pokriće za istodobne vojne napore.

 

Na sastanku u Titovoj rezidenciji u Moroviću (Vojvodina) u prosincu 1974. vodila se rasprava o određivanju koji bi program miroljubive uporabe najbolje prikrio vojne aktivnosti. U to vrijeme je najbitniji nuklearni projekt bila Westinghouseova gradnja Nuklearne elektrane u Krškom.

 

“Odricanje” od kupovine modernog oružja

 

Istodobno su se pojavljivali navještaji moguće promjene u jugoslavenskoj politici. Na Konferenciji o neširenju nuklearnog oružja 1975. Jugoslavija je kritizirala nedostatak međunarodne suradnje i neobustavljanje utrke u nuklearnom naoružanju, no osudila je završnu deklaraciju jer “ne odražava stajališta izražena na skupu.” Jugoslavenski predstavnik je ustvrdio da se njegova vlada nalazi “u položaju da mora preispitati svoje ponašanje prema Sporazumu i izvući odgovarajuće zaključke”.

 

Na 30. zasjedanju Glavne skupštine UN-a, Jugoslavija je izjavila kako će se “teško moći očekivati od nekih zemalja da budu spremne i dalje dobrovoljno se odricati od kupovine modernog i sofisticiranoga oružja” ukoliko nuklearne sile ustraju u čuvanju svog nuklearnog monopola. U prosincu 1975. članak u državnom listu “Borba” natuknuo je da bi Jugoslavija mogla biti prisiljena “preispitati svoje držanje” u pogledu nuklearnog naoružavanja, a idućih nekoliko godina viši vojni dužnosnici su ponavljali ista mišljenja.

 

Studija SAD-a korporacije MITRE, krajem sedamdesetih svrstala je Jugoslaviju u kategoriju “nesigurnih” zemalja na nuklearnom pragu. Tu kategoriju su činile osim SFRJ i Južna Koreja, Tajvan, JAR i Izrael odnosno zemlje koje su imale tehničke sposobnosti za razvoj i motiv.

 

Krško krinka za bombu (IV)

 

Zamah razvitku bombe započet je tek za mandata sekretara na narodnu obranu Branka Mamule (1982-1988), dakle nakon Titove smrti. CIvilna krinka za program nuklearnog naoružavanja bila je gradnja elektrane Krško.

Stvarnost je ipak bila nešto drugačija od maštanja političkih dužnosnika. Program za razvoj bombe nije primio veća ulaganja iako je odabran njen tip (implozijska bomba na bazi plutonija). Štoviše, zamah razvitku bombe započet je tek za mandata sekretara na narodnu obranu Branka Mamule (1982-1988), dakle nakon Titove smrti. Tada su zadržana dva paralelna programa, vojni Program A te civilni Program B (11 projekata za miroljubive svrhe).

 

Svi projekti programa B bili su dobro prilagođeni potrebama Programa A kojeg je trebao opskrbiti materijalom. Glavna operativna odgovornost za nadgledanje obaju programa povjerena je nuklearnom odjelu Vojnotehničkog instituta u Beogradu kojemu je na čelu bio pukovnik Martin Sajnkar. Većina poslova je bila i koncentrirana na području Beograda u okviru tri instituta - Vinče, Instituta za fiziku i Vojnotehničkog instituta.

 

Većinu poslova su objavljali timovi specijalista sa sva tri instituta, iako su zagrebački institut Ruđer Bošković i ljubljanski Jožef Stefan također bili povezani. Tako je u Zagrebu cilj bio razviti neutronsku komponentu (točnije istražiti polonijsko-berilijski izvor te njihove alternative) bombe no tek dva od desetak fizičara je znalo izravnu svrhu svoga posla. Zato je izgrađena i nova zgrada kako bi se prikrile tajne djelatnosti. Do gradnje prototipa nikad nije došlo.

 

Naime sredinom 1987. Program A je obustavljen, a Program B je okončan 1990. donošenjem novog saveznog zakona o zabrani gradnje novih nuklearnih elektrana. Glavno postignuće nuklearnih aspiracija bio je etnički šaroliki visokostručni kadar i pedesetak kilograma svježeg uranskog goriva upotrebljivog za bombu (i deset kilograma niskoozračenog visokobogaćenog urana). Taj materijal je stavljen pod nadzor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju koja je u nekoliko navrata devedesetih pojačavala kontrolu zbog političke situacije u Srbiji i svijetu.

 

Kraj nuklearnog goriva

 

Jugoslavensko novo vodstvo nakon promjene vlasti u listopadu 2000. je 15 mjeseci pregovaralo sa multinacionalnim pregovaračkim timom o uklanjanju goriva. Inicijator pregovora bile se SAD. U kolovozu 2002. 48 kilograma 80% U-235 prevezeno je iz Beograda u ruski institut u Dmitrovgrad. Iduće godine jugoslavenska vlada je objavila i službeni moratorij na razvoj nuklearne tehnologije. Ostalo je pitanje Vinče kao laboratorija za razvoj.

Od srpnja 2002. u suradnji sa Međunardnom agencijom za nuklearnu energiju Srbija provodi VIND program kako bi uklonila iskorišteno gorivo, osigurala nuklearni otpad i rastavila istraživački reaktor. Troškove uklanjanja financirali su i američka administracija, Europska unija te međunarodne nevladine organizacije.

 

Posljednji elementi (od oko 8,000 njih) potrošenog goriva su napustili Institut u Vinči 18. studenog 2010. i prevezeni su pod velikim osiguranjem kroz Mađarsku i Sloveniju do Kopra. Tamo je 21. studenog ukrcano na brod i otpremljeno u Murmansk. U Rusiji je gorivo završilo u postrojenju u Ozersku gdje će se gorivo konačno uskladištiti nakod obrade. Uklanjanje goriva iz Vinče bila je najveća takva međunarodna akcija u povijesti, a ostavila je područje bivše Jugoslavije bez materijala koji bi se mogao iskoristiti za izradu nuklearnog naoružanja.

 

Goran Mihelčić

 

Dnevno.hr 9.11.2011.

 

Posjetite i  

Facebook page "Titomanija"  

Facebook grupu "Spasimo i obnovimo Spomen park Vraca u Sarajevu"

Zadnja Promjena ( Tuesday, 14 February 2012 )