Knjige o Titu
Administrator   
Wednesday, 06 January 2010

Image

 

Tito-tajne vladara-Zvonimir Despot (Večernji list-Zagreb)

 

Glavni dio ove knjige nastao je ponajprije na temelju istraživanja beogradskih arhiva, najviše Arhiva Josipa Broza Tita koji je od ljeta 2009. smješten u Arhivu Jugoslavije, kao i arhivskih dokumenata Predsjedništva SFRJ te CK SKJ koji se također čuvaju u spomenutom arhivu. Titov arhiv sastoji se od dva fonda: Kancelarije maršala Jugoslavije (obuhvaća razdoblje od 1943. do 1953. u 186 arhivskih kutija) i Kabineta predsednika Republike (od početka 1953., kad je Tito prvi put izabran za jugoslavenskog predsjednika, pa do njegove smrti 1980. godine, u 2432 kutije). U ovom drugom fondu nedavno je konačno sređen i otvoren za istraživanje i Titov Lični fond (16 kutija), u kojemu je njegova osobna korespondencija, primjerice pisma Miroslava Krleže koja su u ovoj knjizi. No svakako je najvrjednije otkriće Titova dnevnika, koji je on vodio potkraj 1950. i početkom 1951. godine.


Knjiga se sastoji od tri dijela. U prvom dijelu je, nakon uvoda, 12 poglavlja: Boljševik, Protiv Katoličke crkve, Između Istoka i Zapada, Gospodarstvo, Nesvrstani, Studentski bunt 1968., Sječa Hrvata, Bugojanska skupina, Na putu oko svijeta, Lovac, Jovanka i Miroslav Krleža. Ona obrađuju neke od najvažnijih aspekata Titova života i rada, i to najviše na temelju arhivskih dokumenata, a onda i uz konzultacije s dosad objavljenom literaturom, posebno onom memoarskom. Zato prvi dio i nosi naziv „Najnoviji prilozi“, kao što je i cijeloj knjizi podnaslov „Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza“. Jer knjiga ne zaokružuje sve aspekte Titove biografije, niti obuhvaća sva zbivanja. To joj nije namjera. U ovom je trenutku to i nemoguće jer je još previše dokumenata koji s vremenskim odmakom postaju dostupni i koje tek treba iščitati. Cilj joj je javnosti i povijesnoj struci, ali i ne samo njoj, iznijeti nove materijale koji će poslužiti za daljnju analizu Titova lika i djela.


U drugom dijelu tri su analize na posve određene teme. Tu je dosad najopsežnija analiza Titove odgovornosti za masovne zločine nakon Drugoga svjetskog rata, zatim i te kako zanimljiva prva stručna analiza o tome što je o Titu mislio i pisao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te prvi pokušaj znanstvene sinteze o tome što je Titova ostavština danas. Te su priloge napisali povjesničari s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Vladimir Geiger, dr. sc. Nikica Barić i dr. sc. Mario Jareb. U istom poglavlju još su dva i više nego zanimljiva teksta. Prvi je o Titu i arapsko-islamskom svijetu Hassana Haidara Diaba, koji otkriva dosad posve nepoznate detalje iz tog dijela Titova djelovanja, a drugi iz pera Sergeja Županića donosi presjek najnovijih nama nepoznatih dokumenata koje je posljednjih godina objavilo američko Državno tajništvo iz vremena američkih predsjednika Kennedyja, Johnsona, Nixona i Forda.


U trećem dijelu pet je vrlo zanimljivih razgovora s osobama koje su ili bile u izravnom doticaju s Titom ili analiziraju neke njegove aspekte djelovanja. To su vrhunski pravni stručnjak Mirjan Damaška, bivši jugoslavenski savezni sekretar za vanjske poslove Mirko Tepavac, odvjetnica Saddama Husseina Bushra Al Khalil, američki politolog Gordon Bardoš i hrvatska glazbena diva Tereza Kesovija.
Predgovor je napisao dr. sc. Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, a pogovor beogradski publicist i novinar Pero Simić.


Knjiga je obogaćena vrhunskim fotografijama. Riječ je o originalnim fotografijama iz Titove fototeke koja se danas čuva u beogradskom Muzeju istorije Jugoslavije. Ona obuhvaća oko 15.000 fotografija koje prate Tita od 1948. do 1980. godine u Jugoslaviji i svijetu, privatno i službeno, a za ovu knjigu odabrano je oko 150 fotografija.

 

Tito bez maske - Miro Simčić (Mladinska knjiga-Ljubljana/Sarajevo)

 

Izdanje u kojem ćete Tita upoznati kao čovjeka od krvi i mesa. Tito kao vojskovođa, državnik i vladar, ali i kao čovjek sa svim svojim ljudskim slabostima.  

Kakvo god bilo vaše mišljenje o Titu, morate priznati da je i sada, 28 godina nakon smrti, još uvijek predmet mnogih rasprava. Da li je Tito bio grofovskog porijekla? Da li je tačna teorija da je Titu njegovu suprugu Jovanku "podmetnula" Udba?  Zašto se prije smrti odlučio za odlazak u ljubljanski Klinički centar, a ne za liječenje u Beogradu?

Autor knjige, Miro Simčić, je u Arhivi Republike Slovenije, u kutiji broj 36, otkrio intrigantne i javnosti do sada nepoznate pojedinosti iz života Josipa Broza. U toj kutiji je, između ostalog, bio čuvan i autopsijski izvještaj o Josipu Brozu koji dokazuje da su se Titovi ljekari tokom liječenja odlučili za pogrešne medicinske zahvate.

Ta kutija sadrži i dokumente za koje možemo reći da predstavljaju Titov testament, njegovu posljednju volju, a u toj istoj kutiji pohranjeni su i vjerodostojni dokumenti koji svjedoče o najčuvanijoj tajni političkog vrha bivše države: dramatičnom prekidu veze između Josipa i Jovanke Broz.

Bez obzira na razne kontroverzne tvrdnje, Tito je čuven i danas, gotovo tri decenije poslije smrti.  Autor knjige rođen je u Titovoj Jugoslaviji, sjeća se trenutka kada je Tito umro i doživio je raspad Jugoslavije. Kao novinar i publicista dugo je radio u sopoljnopolitičkoj redakciji ljubljanskog "Dnevnika" i mariborske "Večeri". Posebno se bavi izučavanjem Prvog svjetskog rata.

U periodu 1981-1987. gotovo svakog ponedeljka pripremao je izvještaje sa sastanaka predsjedništva centralnog komiteta SK Slovenije. Imao je sreću da bude jedan od rijetkih novinara koji su uspjeli da dođu do posebnih dokumenata o Titu i epohi u kojoj je živio.

 

 

Tito-tajna veka (Tito fenomen stoljeća)  – Pero Simić (Večernje novosti-Beograd, Večernji list-Zagreb)

 

Godine 2010. navršit će se 30. obljetnica smrti Josipa Broza Tita. Iako je o njemu nakon njegove smrti, a još više nakon raspada komunističke Jugoslavije, izišlo mnoštvo knjiga, povijest i povjesničari o njemu su zapravo još uvijek rekli premalo, posebice u Hrvatskoj. Štoviše, Tito je u nas češće predmet dnevnopolitičkih prepucavanja, koja idu tako daleko da ga čak javno mora „braniti" i predsjednik hrvatske države osobno. Već ta činjenica dovoljno govori da su u Hrvatskoj pomiješani osjećaji prema Titu, pa i među dijelom povjesničara, te da su još dosta glasni ljudi koji su bili dio njegova sustava vladanja. No jedno su osjećaji i nostalgija prema njemu i njegovu vremenu, kao i obrana vlastitih biografija, a posve drugo su povijesne činjenice.

Na demokratskom zapadu ne dvoje o Titu. On je bio jedan od najvećih diktatora 20. stoljeća. U inozemnoj stručnoj literaturi, kao i u radovima zapadnih povjesničara, već je uvriježen pojam „titoizam" za sustav vladanja kojemu je i inspirator i vođa bio Tito. Svi se više-manje slažu da su korijeni titoizma u staljinizmu/boljševizmu, ali njegov je pravi datum „rođenja" u 1948. godini, nakon Titova razlaza s dojučerašnjim uzorom i pokroviteljem Staljinom. Tada se počeo razvijati Titov tzv. treći put između zapadnog kapitalizma i sovjetskog komunističkog sustava. Titoizam je bio politički sustav koji je obuhvaćao sav javni život, ali i velik dio privatnog života svih jugoslavenskih građana. Glavni elementi titoizma bili su, kako navodi njemačka povjesničarka Katrin Boeckh, „socijalističko tržišno gospodarstvo" i „samoupravni socijalizam", uporaba različitih oblika nasilja u borbi protiv opozicije, u koju su se ubrajali pripadnici Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica, ali i odbačeni komunisti, zatim prekrivanje socijalističke državne ideologije idejom „bratstva i jedinstva" među jugoslavenskim narodima, kult vođe Tita, kult partizana i militarizacija civilnog društva... Dakako, sve pod striktnom kontrolom i poli¬tičkim monopolom Komunističke partije. No titoizam je, za razliku od većine zemalja Istočnog bloka, karakterizirala i otvorenost državnih granica, veće kulturne slobode, a Jugoslavija je imala i veliku vanjskopolitičku važnost jer je bila jedna od vodećih zemalja u Pokretu nesvrstanih. Unatoč svemu tome, u nas još nema sustavnog istraživanja titoizma.


Za Peru Sirnica moglo bi se, bez pretjerivanja, reći daje možda najbolji poznavatelj Tita u svijetu! Taj beogradski novinar i publicist Tita istražuje već 20-ak godina. On je bio prvi koji je ušao u tajne ruske arhive i u njima radio na materijalima o Titu. Kako su korijeni titoizma u staljinizmu, i kako se Tito politički formirao u Moskvi, nemoguće je razumjeti Tita i sve ono što je poslije uslijedilo bez potpunog poznavanja njegovih moskovskih godina. To Titovo razdoblje političkog odrastanja ključ je za razumijevanje njega kao osobe te sustava koji je on vodio i predstavljao. Pero Simić dosad je već objavio nekoliko knjiga o Titu, a ova je vrhunac njegova dugogodišnjeg istraživanja. Ovo je zapravo prva Titova politička biografija. Istina, ni ona neće dati baš sve odgovore na pitanja o Titu, jer je on ipak bio kompleksna ličnost. Sigurno je, međutim, da će Simićeva knjiga biti prekretnica u razumijevanju Tita i titoizma te da se niti jedan povjesničar neće moći upustiti u istraživanje Titova lika i djela, a da je ne uzme u obzir kao jednu od osnovnih studija o njemu. Jer Simić ne naklapa i ne izmišlja. Cijeli njegov tekst potkrijepljen je dokumentima i literaturom. No naglasak je svakako na arhivskim dokumentima, i moskovskim i beogradskim.


Simić se u knjizi ne koristi teškim riječima kad govori o Titu, primjerice da je zločinac. Čitatelju je prepušteno da stvori zaključak tko je Tito pošto pročita knjigu. I teško da će itko poslije čitanja ostati ravnodušan. Velika većina čitatelja, pa čak i povjesničara, shvatit će da su o Titu zapravo znali jako malo i(li) površno. Simić je poklonio veliko povjerenje Večernjem listu da hrvatskim čitateljima objavi njegovu knjigu u hrvatskom prijevodu. Kako je ona nastala, što sve ima u njoj, kako je ušao u ruske arhive, o tome dalje piše autor.
Pa, čitajmo ga!

 

 

Titov dnevnik – Pero Simić (Večernje novosti-Beograd)

 

Od sutra, 20. oktobra na kioscima širom Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, naći će se nova hit knjiga - TITOV DNEVNIK, autora Pera Simića, a u izdanju Kompanije “Novosti”.

Važnu ulogu u nastanku ove knjige odigrao je Arhiv Jugoslavije. Od svog postanka pa sve do leta ove godine, Titov Arhiv bio je najzatvorenijia institucija te vrste na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Istraživačima je i nakon Titove smrti pružan tek delimičan uvid u dokumentaciju vezanu za lik i delo Vrhovnog komandanta. Ono što se moglo dobiti bila je takozvana “arhivska konfekcija”, spisi vezani za Titove hobije ili njegov humanitarni rad.

Pero Simić u saradnji sa Arhivom Jugoslavije došao je do ovog, kako sam kaže, neverovatnog dokumenta, jer je Josip Broz bio poznat po tome što je kao apsolutni vladar sam vodio Jugoslaviju, ne ostavljajući ovlašćenja nikome, nerado je ostavljao pisane tragove, tako da sve do ove godine (dok Arhiv Josipa Broza Tita nije pripojen Arhivu Jugoslavije) ni Titovi najbliži saradnici nisu znali za postojanje ovakvog dokumenta.
“Ni za njegovog života, ni posle Titove smrti, njegov dnevnik nisu pominjali ni Titovi službeni biografi, ni njegovi najbliži saradnici.”

 

 

Titostalgija - Mitja Velikonja (Mirovni inštitut-Ljubljana, Biblioteka XX vek-Beograd)

 

 

 

U sklopu domaće kulture sećanja verovatno je najmarkantnije ime Josipa Broza Tita. Premda neravnomerno, nostalgično sećanje na titoizam prisutno je u svim novim balkanskim državama. Titostalgija je deo opšte jugonostalgije. Mladi ljubljanski sociolog kulture Mitja Velikonja pokušao je da objasni kako se i zašto danas sećamo Tita. Engleski prevod knjige sastoji se iz šest poglavlja, zaključka i literature. Pisac je pokazao kako se Tito širom bivše Jugoslavije iskazuje u masovnoj kulturnoj produkciji i zašto se njegovo ime još uvek dobro prodaje. Velikonju ne zanima stari, nego novi titoizam, odnosno Titov „život" posle smrti. Tito je prisutan u trgovinama suvenira, a proslave Titovog rođendana svedoče o neuzdrmanom mestu Tita u domaćoj kulturi sećanja.

 

Titostalgija je deo jugonostalgije, a u svetu je titoizam odavno sinonim režima nezavisnog od SSSR-a. Velikonja sažeto, vešto i modernom konstruktivističkom retorikom i uz dosta nijansiranja pokazuje kako je i zašto je slika Tita još uvek politički simbol, artefakt masovne kulture i deo svakodnevnog diskursa i prakse. Njegov pristup se oslanja na M. Albvaša i S. Bojm. Na simboličkoj ravni on prepoznaje nostalgični diskurs o Titu koji se koleba između melanholije, melodrame i kiča, ali i razložno zapaža da titostalgija slaveći prošlost kritikuje sadašnjicu i više nam govori šta je danas loše, nego šta je bilo bolje u prošlosti. Velikonjin pristup je kombinacija konstruktivističkog i simbolističkog pravca u kulturi sećanja. U središtu nije realni Tito, nego Tito-simbol kao referentni okvir smisla, koji osmišljava ili obesmišljava iskustvo. Pamćenje Titaje simbolički okvir koji iskazuje potrebe određenih grupa. Tito je simbol sigurnosti kod sirotinje ili totalitarizma kod elita. Demonizacijom socijalizma bave se moćni, titostalgijom podvlašćeni. Ali Velikonju ne zanima da li je Broz bio dobar ili loš momak. On se kloni dubljeg ideološko-kritičkog pristupa, pa je bliži Albvašu nego Hobsbaumu. Ipak njegovi odgovori na pitanje otkuda nostalgija za titoizmom ne ostaju uvek u okviru simbolizma gde inače govor o dominaciji simbola i brendova zamagljuje važnije oblike prinude.

 

Poznato je da nezadovoljstvo postojećim ne vodi uvek radikalizmu nego katkada i nostalgičnim snovima o boljoj prošlosti. Crvene nostalgije ima od Baltika do Jadrana. Velikonja analizira njenu vizuelnu kulturu na prostoru bivše Jugoslavije: proslave, muzeje, suvenire, grafite, šiltove i javnu ikonografiju. Istraživana građa o kulturi nostalgije prilično je reprezentativna, premda nužno nepotpuna. Pisac posmatra sentimentalnu nostalgiju kao diskurs tranzicije razlikujući kulturu titostalgije u ranijoj Jugoslaviji od titostalgične kulture u novim balkanskim državama različitog statusa. To su oslobođene i okupirane teritorije, protektorati, entiteti, distrikti, federacije, enklave, ili,ironično rečeno, nove „banana" i „burek" republike.

 

Opšti je zaključak da danas Broza kao pozitivnu figuru opaža većina sredovečnih i starijih građana, a to naročito važi na Kosovu. Ali sećanja na Tita se reakcentuju.O reakcentovanju sećanja u Hrvatskoj rečito govori to što je u Kumrovcu Ulica Josipa Broza Tita preimenovana u Ulicu Josipa Broza, dok je osnovna škola „Maršal Tito" preimenovana u školu „Josip Broz". Joža je u Hrvatskoj dečak sa Sutle, a nije Tito - heroj sa Sutjeske.

 

U novim balkanskim državama postoje brojna mesta sećanja na Tita: Memorijalni park i muzej u Kumrovcu, Kuća cveća u Beogradu, muzej u Drvaru, spomen zbirke na Brionima i na Visu. Nije reč o negovanju autentičnog sećanja nego o medijskom društvu čije je načelo konstrukcija mita ili brenda. Pomenuta mesta na različite načine brendiziraju Tita kao bon vivana (reklamirajući Tito - turizam). Reditelji V. Brešan i G. Marković su ga karikirali, ironizirali i demonizovali u u filmovima „Maršal" i „Tito i ja". Ali Velikonja pominje i drugačija mesta sećanja. Tako su ugledna mesta okupljanja mladih kafe „Tito" u Sarajevu, luksuzni restoran „Maršal" u Podgorici, bar „Tito" u centru Umaga, „Broz" kafe u Skopju, kafe „Tito" i „Nostalgija" bar u Ljubljani, bar „29. novembar" u Mariboru, „Tito" kafe u Beogradu i sl. U Skopju je metalski zavod „Tito" zadržao ime, a u Labinu je 2005. otkriven novi spomenik Brozu 2005.

 

U mreži titostalgične kulture Velikonja pažljivo analizira i pominje razne komemoracije i svečanosti. Tito je idealizovan kao simbol prijateljstva, solidarnosti, napretka i sigurnosti, ali i kao simbol patnje i propasti društva kao npr. kod etičara S. Stojanovića koji koristi ironičnu metaforu Titonik. Lako je pojmljivo da je nostalgija jača što je stvarnost crnja. Ali kako to da se titostalgija javlja i u Sloveniji i kod dela mladih? Tu je odgovor složeniji i ne može se svesti na žal starijih za mladošću niti na egzotičnost Titove velike i nezavisne države. Velikonja priznaje da je Broz bio populista, a ne kabinetski vođa kao savremeni političari. Osim toga, ne može se lako zaboraviti industrijska i društvena modernizacija Jugoslavije i Titov ugled u svetu koji nije bio prazna reputacija.

 

Pisac prilično uverljivo sociološki i kulturološki raščlanjava protivrečnu titostalgiju: Josip Broz dobar skroz. Kod običnog čoveka Tito je svakako pozitivna figura, a u celini gledano Broz danas ima više pluseva nego minusa. Uzdržanom sudu da je Tito sačuvao pozitivnost koja se ne može do kraja definisati Velikonja dodaje: „Jednostavno Tito je Tito, a nostalgija funkcioniše kao jedina neupitna i nepromenljiva istina o kojoj se ne može raspravljati. Nostalgija nam mnogo govori o nezadovoljstvu sadašnjicom, to je konstrukcija, a ne vraćanje prošlosti".Ova teza je zaoštrena u stavu da je titostalgija priča o izgubljenom raju koji nikada nije postojao. Biće da je i ova teza izvedena iz piščeve sklonosti simbolizmu, a ne ka kritici ideologije. Naime, rečena ocena je preoštra jer je sećanje na titoizam i rezultat realnog poređenja socijalne sigurnosti titoizma sa tegobama tranzicije. Velikonja doduše dodaje da se danas žali za prošlim željama, perspektivama i starom slavom. Pitanje je, međutim, da li su to bile samo puste prošle želje.

 

Utisak je da Velikonja donekle potcenjuje socijalnu sigurnost socijalističke države i njene šanse društvene pokretljivosti. Tito jeste njen krunski simbol i to već dosta govori o njemu.  Pisac se, doduše, mestimično trudi da izbegne banalnu relativizacija titoizma i čestu paušalnu ocenu da je pozitivno sećanje na socijalizam rezultat prohujale mladosti ili prošlih pustih želja i nada. Istini za volju ovaj filter mladosti ulepšava ne samo Tita nego i mnoge druge lidere koji su u a posteriori projekciji više dobri vladari i zaštitnici, nego što su realne istorijske ličnosti sa dobrim i lošim stranama. Jer i nostalgija, slično etnocentričnom mišljenju, pripada dihotomnom i jednostranom, varljivom toplom utopijskom sećanju. I budući da svaka utopija traži sreću, slobodu, sigurnost zlatnog doba i zemlju meda i mleka, to je i nostalgija žudnja za boljim svetom.Utoliko i jugonostalgičari traže raj u Titovom vremenu, ali i nešto više. Naime, nasuprot liberalizmu koji je lišen utopije, a danas i za mnoge beznadežna realnost, u titoizmu je bilo nade i vere u bolje sutra. Danas više nema vere da će biti bolje. Dakle, nostalgija jeste i žal za dobom koje je bilo ispunjeno nadom. Ako je Tito danas simbol doba masovne nade običnog čoveka, i ukoliko se složimo da je nada važan segment samoodređenja i motivacije, onda se današnji nestanak nade (u Blohovom smislu) ne može definisati jednostavno kao dokaz ranije veštine velikog prevaranta i iluzioniste - Tita. Drugim rečima, pitanje je da li se Tito danas pamti samo zbog toga što nam je nudio lepu budućnost, za razliku od savremenog oporog neoliberalizma koji realistično nudi samo rizično društvo? Razlika između titoizma tranzicije jeste složenija od razlike između iluzije i realizma. Velikonja ne ulazi u ova pitanja, ali se ograđuje od tvrdnje da je titostalgija kao dominantna diskurzivna konstrukcija sećanja na Tita i virtuelnu Jugoslaviju prazna utopija. Nije utopija, jer je utopija okrenuta budućnosti, dok je titostalgija okrenuta prošlosti. A šta je onda? Preciznije rečeno titostalgija je simbolizacija traganja za boljim svetom koja traje još od raspada Jugoslavije.

 

Premda sećanje ove vrste nije delatna radikalna alternativa, a još je manje ideologija nove levice, koje skoro i da nema, titostalgija se ne može svesti ni na običaj pokušaj da se ulepša prošlost i da se nađe emotivna osnova kritike sadašnjice. Titostalgija jeste i rezultat poređenja konkretnih aspekata društvene sigurnosti u socijalizmu i u tranziciji: rata i mira, progona i međuetničke trpeljivosti, uposlenosti i nezaposlenosti, besplatne i skupe zdravstvene zaštite i školovanja, zatvorenih i otvorenih granica, umerene i visoke stope kriminala i sl. Dakle, treba razlikovati toplu jugostalgiju od hladnog i realističnog poređenja titoizma sa sadašnjicom. Premda je u osnovi mutna čežnja, nostalgija privlači jer je „disidentska", ali i zato što se, kako uočava Velikonja, protivi hegemonoj demonizaciji prošlosti. Upravo zato što je reč o romantičnom okviru protesta protiv tegoba u svetu koji se brzo menja nostalgija ne može biti subverzivna kritika sadašnjice, odnosno ne može jasno problematizovati teleologiju tranzicije i njenu neistoričnu dogmu da živimo u konačno oslobođenom svetu. Kao što nijedna nostalgija nije operativna ni programska, nego je više maštovita, elegična i nesvesna, tako ni titostalgija nema mnogo zajedničkog sa realnom ocenom titoizma. Velikonja je dobro uočio da ovo mutno osećanje više govori o tome zašto ponovo gradimo Broza, nego o realnim protivrečnostima Brozove politike. U nostalgiji se sećanja ne samo evociraju nego se i konstruišu, redefinišu i prilagođavaju. Nije to samo dekontekstualizacija nego i potpuno nova kontekstualizacija Broza.

 

Pisac ove knjige uočava, ali šire ne razvija tezu da je današnja slika Tita, koja obitava unutar šire jugonostalgije,simptom poslesocijalističke tranzicije, koja obeležava tegobnu kombinaciju neoliberalizma, neokonzervatizma i poslekolonijalizma. S obzirom na to da titoizam ne može danas biti alternativa savremenom kapitalizmu, nego je to bio u svom vremenu, jugonostalgija jeste romantični, a ne realni otpor nacionalističkoj amneziji i selektivnom pamćenju. Iako je prošlost u nekim važnim segmentima bila humanija od sadašnjice, nostalgična primisao da je povratak prošlom režimu moguć jeste neralna i neistorijska. Pa ipak, da li to znači da titoizam treba ignorisati u traženju novih alternativa? Svakako,ne. Naprotiv, realna i slojevita analiza titoizma može pomoći celovitijem promišljanju kritike savremenog kapitalizma.

 

Na neki način tome može pomoći i ova knjiga koja opisuje jugonostalgične čežnje uprkos tome što ove ne mogu operacionalizovati program kritike kapitalizma i uprkos okolnosti da su često neartikulisana želja za boljim. Može li, dakle, kritika postojećeg izvući neku korist od analize titostalgije? Može pre svega dijagnostičku, jer prihvatanje ili odbacivanje jugonostalgije već jasno pokazuje stupanj i usmerenost nezadovoljstva postojećim. Nostalgija je, dakle, važnija kao pokazatelj nezadovoljstva sa postojećim nego kao osnova kritike postojećeg. Prosto rečeno kritika je hladna i konkretna analiza, a nostalgija je topla i mutna čežnja. Iako se nije bavio ovom usporedbom, Velikonja je na konkretnom materijalu u ovoj knjizi nostalgiju „raščarao" na moderan i slojevit način. Todor Kuljić

 

 

 

 

Titova kuharica -  Anja Drulović( Fraktura)

 

Titova kuharica jedna je od najintrigantnijih kuharica napisanih na ovim prostorima. Kuharica koja nije samo kuharica već je i uzbudljivo povijesno štivo, knjiga koja nas vodi iza kulisa velikih i ključnih povijesnih događaja a kojima je glavni akter bio Josip Broz Tito, jedna od najfascinantnijih povijesnih osoba s ovih prostora i jedan od najvećih svjetskih državnika dvadesetog stoljeća. Počinjući od prve službene državničke večere kod Staljina 1944. godine, a završavajući s ručkom na aerodromu u Irskoj nakon povratka s konferencije nesvrstanih u Havani 1979. godine, ova kuharica obuhvaća mnoge važne i ključne susrete Josipa Broza Tita kako s najvažnijim političarima svoga doba poput Kennedyja, Hruščova, Brežnjeva, Churchilla, tako i s glumcima, glumicama, književnicima, pripadnicima domaćeg i svjetskog jet-seta poput Gine Lollobrigide, Elizabeth Taylor ili Sophie Loren.

Ova jedinstvena knjiga nastajala je više godina prema sačuvanim knjigama recepata i jelovnika koje je brižno pripremao višedesetljetni Titov "kušač" hrane gospodin Branko Trbović, po struci kemičar, a koje je prikupila autorica Anja Drulović. Svako jelo, a riječ je o sedamdesetak jela tzv. domaće kuhinje, iznova je pripremljeno te su svi recepti primjereni za pripremanje za četiri osobe. Jela su kuhana i snimana u restoranu Okrugljak u Zagrebu, spravljao ih je kuhar Marijan Hornung, a fotografirao Hrvoje Serdar. Vino primjereno pojedinom jelu preporučio je naš poznati gastro stručnjak René Bakalović koji je ujedno i autor predgovora. Svaki ručak ili večera popraćeni su uvodnim tekstom, originalnom, uglavnom nikada prije objavljenom fotografijom Josipa Broz s nekim od svjetskih državnika i izvornim jelovnikom.

Povijesne činjenice provjerio je dr. Damir Matanović, a povijesne fotografije uglavnom su iz Arhiva Josipa Broza Tita iz Beograda. O Titovoj kuharici autor predgovora René Bakalović rekao je: "Nakon ove kuharice, na temelju ovih izuzetnih zapisa mogao bi se napraviti veličanstveni gastro-povijesni roman – kronika jednog vremena. Kakvi gosti, kakvi ambijenti, kakva jela, kakav ugođaj i kakve teme razgovora!... Kraljevi, šahovi, tajkuni, režiseri, glumice, nitko, pa ni najveći svjetski likovi nisu podijelili stol s Josipom Brozom a da nisu ostali fascinirani njegovom pojavom i nastupom. Tito, blještava scenografija, dobra hrana, vino, dižestiv i cigara na kraju: kakva moćna, zanosna, neodoljiva kombinacija. Naravno da je svaki taj objed izravno pretvoren u dio povijesti, pa je i ova kuharica najintrigantnije gastro štivo s kojim sam se susreo." Rene Bakalović.

 

 

Kako smo zabavljali Tita - Minja Subota(Čigoja štampa)

 

 

Ova knjiga ili zbirka sećanja mojih kolega umetnika koji su imali prilike da nastupaju pred predsednikom Titom i visokim gostima i državnicima koji su u tom periodu dolazili u našu zemlju, proizašla je iz feljtona i televizijske serije »Kako smo zabavljali Tita«.

 

Feljtom pod istim naslovom napisao sam za »TV reviju« 1990. godine.Tiraž »TV revije« u to vreme bio je oko 450 000 primeraka, naravno u ondašnjoj Jugoslaviji,ali niko nije bio siguran da li zbog feljtona ili slike ruskog »čudotvorca« Čumaka, koju je taj list objavljivao iz broja u broj, a koja je, kad je pogledate, ili prislonite uz telo, lečila mnoge bolesti i činila da bolovi prođu.

 

Mnogi bi da su na mom mestu Čumakovu sliku stavili na korice ove knjige, pa ako i sama knjiga ne bi bila interesantna čitaocima, bila bi bar »lekovita«. Zahvaljujući razumevanju mojih kolega umetnika i uspešnoj saradnji sa »Filmskim novostima«, 2003. godine snimili smo seriju »Kako smo zabavljali Tita«, bogato ilustrovanu ekskluzivnim filmskim materijalima.Ovu seriju otkupila je RTS i emitovala u nekim praktično nevidljivim i neuhvatljivim terminima, tako da je veliki broj gledalaca koji je hteo da je prati, morao da čeka do dva sata noću ne bi li video nastavak serije u ovom »premijernom« terminu.Posle toga sam pitao neke moje prijatelje sa Televizije da li su obavešteni da je Tito odavno umro i da nema nikakve bojazni što se toga tiče, a i da su kazivanja umetnika samo njihovo viđenje tog vremena i Titove ličnosti bez namere da brane »Titov lik i delo«.

 

I eto, od tih kazivanja umetnika, od kojih su većina i danas slavni i cenjeni, sastavio sam ovu knjigu priča, koja će verujem na interesantan način prikazati ono vreme, koje su mnogi od nas proživeli.

 

Knjiga je izašla u izdanju Čigoja štampe. Promocija je odražana u Muzeju automobila u Beogradu, maja meseca 2006.godine

 

 

Tito i drugovi - Jože Pirjavec (Mozaik knjiga)

 

Knjiga "Tito i drugovi" slovenskog povjesničara Jože Pirjevca predstavljena je u četvrtak u Zagrebu, a autor predgovora ocijenio je kako 30 godina od Titove smrti još nije odmak dovoljan da se objektivno i mirno govori o njemu.

O knjizi koju je sa slovenskoga prevela Nina Sokol, a koja je u Sloveniji izašla prije godinu dana, govorili su povjesničar Tvrtko Jakovina, predsjednik Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose Budimir Lončar, autor Jože Pirjevec i urednik izdavača Mozaik knjige Vid Jakša Opačić.

Nevjerojatna naklada

Autor predgovora Jakovina rekao je kako "svi koji se bave Titom privuku interes javnosti", pa je i knjiga "Tito i drugovi" u Sloveniji postigla "nevjerojatnu nakladu". Po Jakovininim riječima, u Hrvatskoj, u kojoj deseci tisuća ljudi svake godine posjećuju Titov rodni Kumrovec, a istovremeno se za svibanj najavljuju demonstracije protiv zadržavanja imena Trga maršala Tita, očito "trideset godina (od Titove smrti 1980.) nije dovoljan odmak da bi se propitivalo Tita, jer Hrvatska živi podjelu".

"Glavno pitanje u našem svakodnevnom političkom životu i dalje je 'Da li Tito ili Tuđman'", rekao je Jakovina. "Nakon raspada Jugoslavije i historiografije su podijeljene državnim granicama", rekao je i dodao kako je "mnogo novca potrošeno, a pitanje je što smo istražili". "Povijesna znanost u te teme mora ulaziti više, hrabrije i spremna na raspravu, s mogućnošću da i jedna i druga strana prihvati argumente", rekao je i dodao kako je on s time vezi "pesimističan".

Budimir Lončar pozvao se na srbijansku političarku i historiografkinju Latinku Perović koja je za knjigu rekla da nije riječ "samo o još jednoj knjizi, nego o dosad najkvalitetnijoj" knjizi o nekadašnjem jugoslavenskom predsjedniku.

Negativne strane

Autor je u predstavljanju Titovu ulogu ocijenio kao slojevitu, s mnogo pozitivnih i negativnih strana, "ali su pozitivne strane imale veću težinu i veći utjecaj na sve nas".

Njvažnijom pozitivnom stranom Titove ličnosti Pirjavec smatra njegovo djelovanje u Narodnooslobodilačkoj borbi. "NOB je bio najveća gerila u povijesti, dala je narodima povijesnu dimenziju na kojoj su mogli izgraditi svoju budućnost", rekao je. Druga je njegova pozitivna strana "sukob sa Staljinom, bez kojega ne bismo bili to što jesmo. Bez Tita ne bi bilo ni pobjede nad Staljinom, to je postignuće velikog državnika".

Treća je Titova velika kvaliteta nesvrstanost, rekao je, pomoću koje je "postao ličnost svjetskih dimenzija", a četvrta što je "otvorio granice", ocijenio je autor.

Negativnosti koje autor knjige veže uz Tita jesu "progoni poslije rata, Goli otok te obračun s drugovima, a (Andrija) Hebrang je možda i najveća žrtva", rekao je.

Knjiga Tito i drugovi (Tito in tovariši), predstavljena je kao djelo koje na 750 stranica donosi dosad najdetaljniji pregled Titove ratne, političke i državničke karijere, nove detalje iz privatnoga života, njegov odnos sa suradnicima poput Milovana Đilasa i Edvarda Kardelja, ali i niz dosad nepoznatih pojedinosti i svjedočenja, te materijale iz privatnih i državnih arhiva.

Nastala je na temelju monografija koje je autor objavio u proteklim desetljećima, ponajviše Povijesti Jugoslavije između 1918. i 1991. godine, kao i studije posvećene raskolu između Tita i Staljina između 1948. i 1949. godine. Autor je knjigom, kaže, želio osvijetliti Titov lik, ali i naslikati skupni portret političke elite koja je djelovala njemu uz bok.

Nacional 20.4.2012.

 

 

 

 

Zadnja Promjena ( Saturday, 21 April 2012 )