Izašla sam ovih iz dućana u središtu Sarajeva s bijelom vrećicom s adresom ispisanom velikim crnim slovima: Titova 46. Nitko me nije zagledao, nitko gledao poprijeko. Sarajevo naime još ne misli da je Tito bio samo vražji diktator i krvnik, pa ni Sarajlijama na pamet ne pada oduzeti mu tu lijepu, dugu gradsku aleju. Dobro, ima i tamo bisera i novijeg imenovanja ulica imenima nekih sumnjivih likova, ali sve je to sitno u odnosu na Hrvatsku u čijem se glavnom gradu upravo ukida ime središnjeg zagrebačkog Trga maršala Tita. E sad, što se mene tiče ulice i trgovi ne bi nigdje nosili imena političara, oslobodioca, takozvanih važnih povjesnih ličnosti, nego imena cvijeća, ptica, riba…

Tvrditi ovo ili ono u vezi sa Titom, i ne samo sa njim, na ovim prostorima, očekujući da će te tvrdnje utjecati na promjenu zakovanih opredjeljenja, Sizifov je posao. Živimo u vremenima u kojima divlja nasilje nad mnogim povjesnim istinama. Razloga je više: Interesi najjačih su moćniji od istina koje im ne odgovaraju, siledžije su nadvladale razumne, poštene i moralne. Dodvoravanje populizmu zaluđenih je najlakši i najsigurniji način da se opstane na vlasti. Uz sve to, očigledno otklizavanje ka civilizacijskoj dekadenciji uspostavilo je nove sisteme vrijednosti koji prividno i privremeno daju za pravo povjesno poraženima. Tako se vraćaju na veliku scenu kao pobjednici.

Iako važi za najčuvenijeg američkog diplomatu prošlog stoljeća, ime Averella Harrimana (1891-1986) je prosječnom čitaocu ovdašnjih novina vjerovatno potpuno nepoznato. Njegova političko-diplomatska karijera je toliko fascinantna da to danas izgleda gotovo nezamislivo. Prije mnogo godina, čovjek koji je bio na Jalti sa Rooseveltom, Staljinom i Churchillom, sjedio je ispred mene sa svojom mnogo mlađom suprugom na jednom ljetnom koncertu u Dubrovniku. Bio je predmet opšte pažnje. I danas vidim njegovu mršavu, blago pogurenu figuru u bijelom odijelu. Harriman je na posredan način imao vezu sa događajima u Bosni i Hercegovini iz devedesetih godina, jer je “izmislio” Billa Clintona, koji će postati američki predsjednik i okončati rat u Bosni. Clinton mu je vratio dug tako što je Pamelu Harriman imenovao za ambasadoricu u Francuskoj. Dvije godine kasnije Harrimanova je prisustvovala potpisivanju Dejtonskog sporazuma u Parizu. Ona je svom biografu Kristopheru Ogdenu pričala o susretu s Titom: “Kad gledam jugoslovensku tragediju, razmišljam o onom što mi je govorio Tito. Bila sam s mojim mužem Harrimanom na proputovanju kroz Beograd, šest mjeseci prije Titove smrti. Prešli smo na škakljivu temu: ko će ga naslijediti. Tito se razljutio: ‘Vi ne razumijete. Poslije mene će nastati haos! A ja ne mogu ništa da učinim! Ja sam došao na vlast tokom rata. Oko sebe sam ujedinio partizane različite nacionalne pripadnosti. Više se nikad tako nešto neće dogoditi’. Nažalost, bio je u pravu.”