Sretno! PDF Ispis E-mail
Administrator   
Monday, 13 May 2013

ImagePrije 23 godine umro je Alija Sirotanović, rudar, junak socijalističkog rada. Umro je “baš na vrijeme“ da ne gleda kako se sve ono što su izgradile njegovo “srce, ruke i lopata“, bezočno pljačka i pretvara u prah i pepeo. Drug Alija je bio skroman čovjek, umjesto privilegija i lagodnog života koji je mogao imati, od druga Tita je jedino tražio “veću lopatu“. Živio je časno i pošteno, tešku rudarsku koru kruha (sa sedam kora) kupovao je samo od svoje teško zarađene plate, a kasnije i penzije. Čak i onda kada mu je država odala počast i na novčanicu od 20.000 dinara stavila njegov lik, u njegovom istrošenom novčaniku ona je bila čista kao suza, pošteno zarađena negdje na “putu u središte zemlje“.

Nisu izgradili ni kilometar auto puta

Lopovi i kriminalci koje su građani doveli na vlast na izborima 1990, naivno vjerujući u bajkovita obećanja “da ćemo živjeti kao Švicarska“ na sve načine pokušavaju omalovažiti sve ono što su za sobom ostavili Alija i drugovi, a njegovo vrijeme proglašavaju vremenom “mraka“. U isto vrijeme opravdanje za redukcije vode u Sarajevu nalaze u činjenici da su vodovodne cijevi u gradu zadnji put mijenjane prije 30 godina, a kolaps gradskog saobraćaja također opravdavaju činjenicom “da se građani voze u crvenim ČKD tramvajima koji su stari 40 godina“- baš u vrijeme “mraka“. U želji da prikriju svoju nesposobnost i lopovluk na red je kao predmet ismijavanja, naravno došla i Alijina lopata. Međutim, najjači “argument“ kojim oni opravdavaju svoju istorijsku misiju izlaska iz mraka i paljenja svijetla, a koje bespućima interneta šire apartičici sada vladajućih stranaka se naziva “ Za vrijeme 40 godina vladavine komunisti nam u BiH nisu izgradili ni jedan km auto puta“. Ti isti su nas nedavno obradovali velikim poduhvatom i pohvalili se da su 5 km auto puta zvanog sarajevska zaobilaznica gradili 6 godina.

Na pamet mi je palo da bi Alija i njegovi drugovi, samo uz pomoć svojih lopata taj put izgradili za duplo manje vremena.

Kako smo počeli

Kraljevina Jugoslavija nije puno vodila računa o svojim podanicima. U nasljeđe novoj vlasti ostavila je hiljade sela bez struje, vode, kanalizacije, povezanih sa većim centrima kaljavim putevima upotrebljivim samo ljeti. Djeca su bila nepismena, žene umirale prilikom porođaja a stariji ljudi od bezazalenih bolesti. Tek završeni rat je uništio osnovnu granu privrede –poljoprivredu. Kako je sve to izgledalo najbolje govori podatak koji smo učili u Poznavanju prirode i društva da je jedini asfaltiran 1945. godine bio put Banja Luka –Kulaši (ili Laktaši).

Zemlja je bila srušena trebalo se dizati iz pepela

Od završetka rata u BiH prošlo je 18 godina. Ako uporedimo ovo vrijeme i dostignuća koja su Alija i drugovi postigli 18 godina nakon II svjetskog rata, uvijek možemo statistikom i konkretnim primjerima začepiti lažljiva usta.

Jugoslavija i BiH u njoj su već sredinom 60-ih bile na zavidnom stepenu razvoja. BiH je bila, preko glavnog saobraćajnog čvorišta Sarajevo, saobraćajno uvezana mrežom modernih magistralnih puteva i željezničkom mrežom širokog kolosjeka. Ti putevi (Sarajevo – Mostar-Čapljina, Sarajevo – Ustiprača – Višegrad, Put AVNOJA, Sarajevo – Tuzla, put za  Bosanski Brod preko Doboja) i dalje nose oznaku M jer i danas ispunjavaju standarde za taj tip puta..i koriste se, jer drugih nemamo. Također i pruge, samo što se nekada do Ploča stizalo za 4 sata,a do Zagreba za otprike 7. Koliko sada treba? Bolje da ne pokušavate provjeriti.

Nikli su veliki privredni giganti: Energoinvest, Šipad, Famos i čitava mreža preduzeća namjenske industrije: Unis, Bnt, Zrak, Soko, Orao...Novi gradovi koji ranije nisu postojali na geografskim kartama kao što je Novi Travnik..

Izgrađeno je toliko, da i pored bezočne pljačkaške privatizacije koja traje više od 20 godina, nisu uspjeli opljačkati sve što su “sile mraka“ostavile za sobom. Ono što je izgradio Broz ovi ne mogu ni da okreče. Uostalom, jedni je “Broz“ mogao za 19 sati srušiti most i sagraditi novi, čega smo se sjetili prilikom obilježavanja 70. godišnjice Bitke za ranjenike.

Na radne akcije su ljude tjerali puškama

Još jedan gnusni pamflet..Radne akcije su bile simbol izgranje Jugoslavije i BiH, jedinstven u svijetu, gdje su učešće pored mladih ljudi iz Jugoslavije uzimale i kompletne brigade sastavljene od akcijaša iz inostranstva i to čak iz kapitalističkih zemalja. Nesposobni da organizuju narod da makar očisti snijeg ispred svojih ulaza, sjetili su se pušaka. Evocirajući uspomene, bivši akcijaši se i danas susreću i podsjećaju na dane neviđenog i neponovljivog entuzijazma. Nasmješena i sjetna lica, sada već srednjovječnih ljudi, pokazuju kako je izgledalo vrijeme kada su ih “puškama“ tjerali na rad. Ne samo da niko nije tjeran na akciju puškom, nego su mnogi od strogih roditelja bježali na akcije skakajući kroz prozore i spuštajući se niz oluke.

Kada je drug Tito 1968. godine posjetio Japan, vladar možda najvrijednije nacije na svijetu, car Hirohito ga je zamolio da mu pošalje jednu brigadu akcijaša: “Da pokažu Japancima kako se radi“! Pametnom dovoljno!

Oni koji nisu baš pametni, a misle da jesu, imaju opet primjedbu! Pruge Brčko – Banovići i Šamac – Sarajevo su građene da bi se pljačkala prirodna bogatstva BiH – kažu. Međutim, ne žele da kažu da se nijedan vagon u Banoviće i Sarajevo nije vraćao prazan, nego pun žita i kukuruza iz Vojvodine kojima se prehranjivalo stanovništvo BiH u tim teškim posljeratnim vremenima...Zaboravljaju i činjenicu da su te pruge građene bez ikakve građevinske mehanizacije a da su mnogi zahtjevni objekti, uključujući i ogromni tunel Vranduk prokopani bukvalno krampama i lopatama...I da... kroz tunel Vranduk i danas prolaze vozovi, jer bolji nikada nije sagrađen, niti će...

Čekali smo u redovima

Eh da stvarno smo čekali u redovima... Čak i ekonomski najrazvijenije države ponekad upadnu u krizu. Radnički protesti u Grčkoj, Španiji, Portugalu to pokazuju. Jedna takva kriza je u periodu 1982. -1983. zahvatila i Jugoslaviju. Bilo je teško- prodavnice su bile prazne, ali već krajem 1983, u predvečerje olimpijade opet je bilo svega. Prije i poslije tog vremena bilo je i banana i ananasa i nije bilo redova, za razliku od situacije u pola sadašnjih evropskih država čiji su građani u redovima proveli većinu svog životnog vijeka. Težak život i neimaština nakon II svjetskog rata ne može biti dio ove priče.

Eto sada ima banana na svakom koraku, ali kakva korist, kada penzioner koji je čitav život pošteno radio a sada ima bijednu penziju od 150 eura ne može da ih kupi. Ne može da kupi lijekove ni hljeb koji košta 1 marku, pa mu banane baš i ne padaju na pamet.

Međutim, ni tada radnicima nisu davali otkaze niti su ih sa porodicama istjerivali iz stanova zato što ne mogu platiti ratu kredita – kao što se to radi sada u “sveopštem blagostanju“..

Alija Sirotanović već 23 godine počiva na malom seoskom groblju u svojim Trtorićima kod Breze. Živio je skromno, ali časno i pošteno, od svoje rudarske plate i penzije. Međutim ono što nije tražio dao mu je narod, koji ga i danas smatra simbolom nekih boljih, nažalost davno prohujalih vremena. Biografija Alije Sirotanovića je najbolji odgovor na “puške, redove i auto puteve“... i falsifikovanu istoriju koju u svojim udžbenicima uče nove generacije.

Sretno Alija!

komentar napisao:valterbranisarajevo

Titomanija 13.5.2013.

Zadnja Promjena ( Monday, 13 May 2013 )
 
« Prethodna   Sljedeća »