Kako smo potonuli PDF Ispis E-mail
Administrator   
Thursday, 28 May 2009

ImageMaj mjesec (bio) je Titov mjesec. Četvrtog maja umro je Josip Broz Tito; građanin Josip Broz rodio se, po svoj prilici, sedmog maja, a zvanični rođendan Maršala Tita obilježavan je dvadeset i petog maja, na datum poznat i kao Dan mladosti. I ove godine, skoro trideset godina od Titove smrti, o Danu mladosti u Kumrovcu su se okupili Titovi poštovaoci, kao što su i četvrtog maja baš u Oslobođenju, recimo, objavljena brojna sjećanja i posljednji pozdravi Titu. Beogradsku Kuću cvijeća posjećuju danas tinejdžeri iz cijele bivše Jugoslavije, rođeni dobrano nakon Titove smrti, a činjenica da je Sulejman Tihić Titu na njegovom grobu odao počast ovih se dana od strane Tihićevih protivnika predstavlja kao krimen i jedan od razloga zbog kojih on danas ne bi trebao osvojiti novi mandat na čelu Stranke demokratske akcije.

 

O trajnosti Titovog kulta i tajni te trajnosti ispisane su stotine stranica, snimljeni deseci dokumentarnih filmova, izgovorene hiljade rečenica u televizijskim i radijskim emisijama, a da prava priča zapravo nije ni načeta. I ove su godine Titu pokušavali fakturisati odgovornost za zločine počinjene nakon Drugog svjetskog rata, u Zagrebu tim povodom neki ugledni pojedinci pozivaju da mu se "oduzme" trg u središtu grada, a mediji iz cijele nekadašnje Jugoslavije se utrkuju pišući o Titovoj porodici i rodbini. Kratki intervju koji je Jovanka Broz dala beogradskoj Politici privukao je veliku pažnju, dok je zagrebački Večernji list upravo jučer objavio knjigu Pere Simića "Tito: kakav je zaista bio". Knjiga (štampana u velikom tiražu i distribuirana po kioscima) je, navode, bazirana na dvadesetogodišnjem istraživanju, a donosi neobjavljene dokumente te materijale iz tajnih moskovskih i beogradskih arhiva. Svi ovi primjeri zapravo su gotovo slučajni i moglo bi ih biti mnogo više. A odgovor na pitanje o trajnosti Titove harizme vrijedi potražiti u knjizi, makar ne u navedenoj Simićevoj.

 

Ovih je dana, naime, u izdanju zagrebačke Naklade Ljevak objavljena knjiga razgovora Miloša Jevtića sa Miroslavom Krležom pod naslovom "Mnogopoštovanoj gospodi mravima". Razgovor vođen s proljeća 1980. godine, posljednji intervju u Krležinom životu, i danas je zapanjujuće aktualan. Knjiga pokriva upravo krležijanski širok raspon tema, a pretposljednje poglavlje nosi naslov "Da nije bilo Tita, mi bismo potonuli". Evo kako Krleža tu tezu razrađuje: "Da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije mi bismo godine 1941. pod udarom fašizma bili neminovno propali, a nad ruševinama one katastrofe danas bi pobjedonosno graktali svi mračni faktori, koji su svojom politikom i doveli do sloma: svi politički elementi rojalističkoga centralizma, svi sredovječni vjerski fanatizmi muslimanske, grčke i latinske zaostalosti, svi superprofiti inostranog i domaćeg kapitala, na bazi zaostalih agrarnih masa, koje su u svojoj patrijarhalnoj naivnosti uvijek bile idealnim medijem za ovakva bijedna polukolonijalna stanja. (...) Da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije, mi bismo bili potonuli."

 

Zanimljivo je čitati ove Krležine riječi danas, kad smo, naročito mi u Bosni i Hercegovini - potonuli! Danas, nad ruševinama naše katastrofe zbilja pobjedonosno grakću "svi sredovječni vjerski fanatizmi muslimanske, grčke i latinske zaostalosti". Danas smo zbilja u "bijednom polukolonijalnom stanju". Danas i ovdje - kako bi kazao Krleža - violentno vladaju "mlade i primitivne buržoazije koje u polukolonijalnim imperijalističkim konjukturama ne biraju nikakva sredstva u stjecanju profita". Iz današnje perspektive nije Titova baština toliko u socijalizmu, koliko jest u izlasku iz "bijednog polukolonijalnog stanja". U tom je smislu višestruko zanimljiva parodična pjesmica Borisa Dežulovića "Triput sam video Bajdena Džoa" objavljena nedavno u okviru njegove kolumne u Nezavisnim novinama. Na poznatoj Balaševićevoj shemi, Dežulović ispisuje stihove koji ironiziraju strahopoštovanje i divljenje s kojim je ovdje dočekan američki potpredsjednik. No cijela stvar ima duplo dno. Bidenov doček ovdje podsjeća, naime, na one stare filmske žurnale koji su nekad u Jugoslaviji prikazivani u bioskopima prije samog dugometražnog filma, izvještaje o Titovim posjetama zaostalim polukolonijalnim zemljama ovisnim od međunarodnoj sadaki bogatih zapadnih zemalja i fondova. Onako kako je Tito bio dočekivan tamo, tako je Biden sada doček(iv)an ovdje.

 

Krleža je bio u pravu. Danas Mirko Kovač, koji je u SFRJ i u zatvoru bio zbog verbalnog delikta i mračne vizije svijeta, sa slaganjem i odobravanjem citira stav Rade Konstantinovića da je Titova vladavina za Južne Slavene bila nikad ranije dosegnuto i nikad u budućnosti zamislivo "Periklovo doba". Bilo je to vrijeme kad zaista nismo bili "moneta za potkusurivanje"; sve prije i kasnije u povijesti ovdašnjih malih naroda uklapa se u dijagnozu Derviša Sušića o "sitnom kusuru u krvavom računu".

 

Muharem Bazdulj

 

Oslobođenje 26.5.2009.

Zadnja Promjena ( Thursday, 28 May 2009 )
 
« Prethodna   Sljedeća »