Nepodnošljiva lakoća umiranja PDF Ispis E-mail
Administrator   
Sunday, 12 February 2012

Image S Brankom sam se definitivno rastao u Frankfurtu am Main početkom travnja 1994. godine. O potresnoj posljednjoj noći uz njegovu bolesničku postelju u hotelu Sheraton u frankfurtskoj zračnoj luci sam ostavio zapis i u knjizi „Europe Now…“, pa ću ovdje samo dometnuti kako sam ujutro dopratio Branka do američke vojne baze u Frankfurtu, kako bi odletio zauvijek s američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i zemlju koji ne umiju da cijene  svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspijeh ne oprašta. Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. Bolest ga je već bila prepolovila. U daljini su se žarile velike, pametne oči. „Kao žeravice“, osjećao sam potom danima pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono sto je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama.  Umro je 12. travnja 1994. godine, iscrpljen teškom bolesti.

Prokletstvo Mikulićevih 

O još jednom zaboravljenom bh. političaru, nekadašnjem simbolu opstojnosti i ravnopravnosti BiH u Jugoslaviji je u nastavku ovih mojih tužnih prisjećanja riječ. O Branku Mikuliću, za kojeg sam početkom l994. od tadašnjeg kolege u Ambasadi Republike BiH u Bonnu Miše Krunića saznao da je teško bolestan, da je krajem 1993. iz opkoljenog Sarajeva, u kojem je proveo cijeli rat, prebačen u Švicarsku, u bolnicu u Lausannu, da je njegova želja da se čujemo i vidimo.

 

Do susreta i ujedno oproštaja s velikim čovjekom je potom i došlo početkom travnja 1994. godine na aerodromu u Frankfurtu am Main, jer se Branko vraćao “da umre u Sarajevu”, kako mi je objasnila njegova kćerka Planinka  ...

 

*********

Prošlo je bilo  pet godina od kad smo se rastali u Beogradu, a više od 10 godina od kad sam postao igrom slučaja šef Kabineta predsjednika Organizacionog komiteta XIV. zimskih olimpijskih igara Sarajevo’84, dakle Brankvim prvim suradnikom. U mojem beogradskom stanu  u proljeće 1989. godine Branko je bio prvi i posljednji put u „mojoj kući“, jer smo obojica odgovorno držali nužnu distancu između šefa i suradnika. On je tada već bio u političkoj mirovini, nakon ostavke na funkciju predsjednika Saveznog izvšnog vijeća 28. prosinca 1988., te predaje dužnosti sljedećem predsjedniku SIV-a (nedavno umrlom) Anti Markoviću, krajem ožujka te 1989. godine. Prije definitivnog odlaska iz Beograda imao je operaciju na VMA, mislili smo bezazlenu, a mene od tada muči sumnja da su Miloševićevi vojni doktori Branku ubrizgali ili barem ubrzali bolest. U svakom slučaju, htio je prije povratka u Sarajevo počastiti moju suprugu i moju djecu dolaskom u našu kuću. Tako smo zvali našu beogradsku adresu, na kojoj nam  nije bilo suđeno dulje se skrasiti.

 

Unatoč štete koju je Brankov imidž pretrpio putem zapretenih policijsko-političkih igri s gradnjom ekskluzivne vile u Sarajevu o državnom trošku, tobož za njega kao Titovog nasljednika, i te 1983. godine, dakle uoči sarajevske „Olimpijade“, Branko je bio neosporan autoritet za polovica političke, partijske i državne elite u BiH, koja bi bila sretna raditi u Brankovoj blizini, što je mene, tada „balavca“ od 29 godina, upravo zapalo. Druga polovica bh. političke nomenklature je već tada zdušno radila protivu ponajboljeg među sobom. Čitao sam u to  vrijeme stenograme Predsjedništva SR BiH, čiji je Mikulić bio član, pa se vrlo dobro sjećam kako su predstavnici najutjecajnih sarajevskih klanova dovodili i Mikulića i Olimpijada u pitanje, iz posve sujetnih motiva. U sarajevskoj čaršiji nije dopušteno, naime, bilo komu, pogotovu nekomu iz provincije biti bolji ili drugačiji, u tomu se nije ništa promijenila do danas. Svatko ima pravo misliti o sebi što želi, pa ipak previše je ukoliko se slučajno biološki izdržljiviji iz Brankove i Hamdijine generacije danas prave zaslužnima za to „Periklovo doba“ u životu BiH u Jugoslaviji, odnosno za njegov simbolični vrhunac vezan upravo za Olimpijadu, ukoliko nisu ni luk jeli ni mirisali s tim najvećim civilizacijskim projektom u bh. povijesti.

 

Kad sam već dotaknuo tu jedinu „mrlju“ u Brankovom životopisu,  dakle naivno početno pristajanje na SDB-ovsku igru s „Brankovom vilom“, dužan sam dodati kako ju je Branko u neka doba prepoznao i kako je, srećom, izašao odmah iz te namještene utakmice, odbivši useliti u tu skalameriju od obijesti i prislušnih uređaja. Dodat ću -  anno Domini 2012 – ovoj priči i kletvu neke bezimene starice koju su Zgonjaninovi udbaši izmjestili iz njenog doma na Bjelavama, kojeg je u ime viših interesa trebalo porušiti, kako bi nastalo ono što je nastalo, a u što će se poslije useliti Gadafijevi diplomati. Neka se sjeme zatre onomu zbog kojeg se moram premjestiti na Alipašino, nekako tako je proklela ova starica iz legende, pričao mi moj sarajevski prijatelj koji je žalosan zbog tragedija u obitelji Mikulić koliko i ja.  Ne znam tko je sve bio kriv u ovoj prljavoj i namještenoj igri, ali sarajevski Mikulići su skoro u potpunosti izumrli. U ovom ili nekom drugom kontekstu i njihova sudbina i ova „kletva“ tek čekaju svojega senzibilnog interpretu …

 

Ne znam, zapravo, do danas je li me „posljednji bosanski car“, kako sam Branka polu u zbilji polu u šali znao nazivati, „uzeo“ za prvog suradnika iz razloga što sam bio „načitan“, odnosno važio za takvog u sredini u kojoj se i nije baš mnogo čitalo, ili je nadvladala recimo zemljačka logika? Uistinu sam bio u tim godinama „uobražen“, jer sam znao bolje od drugih što se događa u knjigama i časopisima, ali sam jedva naslućivao što se odigrava u političkoj ravni i u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji. To ću morati ubrzano dostizati u Brankovoj blizini u našim zajedničkim tragičnim godinama pred nama. Pomislim i poslije svega, možda je Branko M. htio u godinama raspleta imati osobu od povjerenja u svojoj blizini, nekoga iz starog kraja, iz Hercegovine, iz koje je njegov otac Jure otišao kao dijete u sepetu, takorekući, u Bosnu, u gornjovakufski-bugojanski kraj. U Bugojnu su posljednjim ratnim divljaštima uništeni vrlo marljivo svi tragovi postojanja Mikulića, prvo je izgorjela obiteljska kuća, pa …, dok u Uskoplju postoji jedna ulica s Brankvim imenom…

 

Branku me daleke 1983. godine  preporučila jedna dobra mostarska boemska priroda, pokojni Ismet Kreso, zvani Isma, jer je i sam bio ranije Brankov šef kabineta. Isma mi je bio u to vrijeme formalno šef, ali nije dao da taj odnos dominira među nama. I sam po rođenju Hercegovac, Kreso je kao malo tko drugi osjećao poslijeratni problem nepravedne stigmatizacije zapadnohercegovačkih Hrvata, pa je želio pružiti šansu makar nama mlađima da se osjećamo kao svoji na svome i u BiH i u Jugoslaviji. Taj, već tada dobro  bolesni čovjek me je jednog dana poslao Mikulliću na upoznavanje, ne rekavši mi o čemu se radi, da bi mi potom objasnio što je trebalo. Zapamtio sam da je rekao: „Da nisam bolestan, ja bih to najradije sam prihvatio, to su moje najbolje godine“. Kasnije sam shvatio da su te prohujale zajedničke Brankove i Ismine godine bile i najbolje bosansko-hercegovačke  i jugoslavenske godine. Problemi koji su stajali pred Jugoslavijom poslije Titove smrti bili su nerješivi i za Brankovu zavidnu političku pamet, poznavanje ekonomije i čeličnu volju…

 

************

I dok sam Branka gledao kako bespomoćno leži u hotelu Sheraton, u zračnoj luci u Frankfurtu am Main, de facto u samrtnoj postelji, kroz moždane vijuge su mi letjele misli kako je bilo časno s ovim najvećim bh. političarem svih vremena dijeliti njegovo zalaganje za suživot naroda u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji, za ravnopravnu BiH u jugoslavenskoj federaciji, ni manje ni više nego ravnopravnu, jednu od šest jugoslavenskih republika u kompliciranom balkanskom mozaiku vjera i nacija, kultura i jezika, ljudi i običaja. Alternativa tomu je uvijek bila i ostala rat, poput onoga koji je upravo tutnjao kroz BiH, opustošivši je, nadmašujući  u mnogo čemu i zlo iz Drugoga svjetskoga rata ili, u najmanju ruku, bivajući bolje dokumentiran i uvjerljivije medijski prezentiran. Bespotrebni rat, koji ništa nije mogao rješiti, izuzev što je vrijednosti do kojih je i Branku i meni bilo stalo, koje su kod mene upravo suradnjom s Brankom bile još čvršće ugrađene u moj c r e d o , razorio u paramparčad, te se ni u pepelu nisu više mogle naslutiti u novoj bh. stvarnosti. Dakako, već su na sceni bili  novi „mudraci“, koji su govorili o izgradnji jedne države bez nacija, na jednoj, ili tri nacionalne države, na drugoj strani, te kako povijest, demokracija i sloboda dolaze upravo s njima, s onima koji su zemlju i uveli u rat. U ljudskoj je prirodi da se brzo zaboravlja, ali toliko cinično poigravanje s pameću i pamćenjem  vlastitog naroda, građanima  svoje zemlje, kojih kao i da nema u BiH,  postoji samo na Balkanu.

 

Za mene je, dakle, Branko ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, s njegovim imenom i imenima sličnih njemu morat će biti povezivani, kada ratna halabuka prođe, civilizacijski iskoraci koji su napravljeni krajem šestdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u BiH. Nije se radilo samo o izvlačenju BiH iz polukolonijalnog statusa u privrednom smislu, putem prestruktuiranja proizvodnje sa primarnog na prerađivački sektor, metalski u prvom redu, ni samo o izgradnji solidnih prometnica za te godine i jugoslavenske prilike, ni samo o izgradnji velikih poslovnih sistema, nego i o programu „hiljade škola“ i disperziji univerziteta širom BiH, i o konačnoj političkoj emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, konačnoj emancipaciji bosansko-hercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti, konačnoj ravnopravnosti sva tri naroda koji su tvorili BiH i čija je domovina ona bila. U okruženju manjkavom političkim i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet socijalizma, trebalo je imati „malo soli u glavi“, zapravo viziju, znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost. Branko je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku volju, a zahvaljujući Titovoj podršci njemu osobno, i BiH u cijelosti, i stvarnu moć da ideje sprovede u život.

 

*******

Branka je rat zatekao u opkoljenom Sarajevu a mene u Bonnu.  Nisam znao kako mu je bilo, o tomu će mi pričati bh. ljudi tijekom rata i poraća. Ima ga tu i tamo i u dobroj (anti)ratnoj literaturi, recimo  u knjizi „700 dana opsade“ Željka Ivankovića, nadasve vrijednom i poštenom svjedočenju o životu unutar opkoljenog i na smrt osuđenog olimpijskog grada.  Branka bi u to vrijeme tek povremeno pominjao u razgovorima s mojim novim  prijateljima u Njemačkoj, podsjećajući na njegove „opomene“.

 

Branka Mikulića i njemu slične zaslužne ljude su „novodemokrati“ prosto pomeli s političke scene i iz javnog života na vrlo ružan način već uoči rata. Pri tomu se ne zna da li je tragičniji i paradoksalniji obračun izveden u Beogradu, ili u samoj BiH, gdje su i nacionalisti i tzv. antibirokrati odstranjivali sve što je podsjećalo na jedinstvenost i političku čvrstinu centralne jugoslavenske republike. Danas to ne bi priznali ni za živu glavu, ali protagonisti novogovora o antibirokratskoj revoluciji u BiH su bili s samo “trojanski konji” rata protivu BiH koji je uslijedio u izvedbi Miloševićeve nomenklature i tzv. JNA.

 

Novogovorom tzv. antibirokratske revolucije se u to vrijeme itekako služio i tadašnji predstavnik BiH u Predsjedništvu SFRJ, čovjek kojeg s pravom ili ne bije glas da je za vrijeme predsjedničkog mandata potpisao prekrajanje bivših vojnih zona, što se kasnije pokazalo kao dio „ratnih priprema“ u ratu protivu BiH. Bilo to točno ili ne, jasno je da je mnogo neprincipijelnogaa uradio, jer je strahovao od “Voždovih” hirova za svoj žalosni jednogodišnji mandat predsjednika Predsjedništva SFRJ. Bez pretjeranog psihologiziranja, dakle, mogu zamisliti kako je mnogo zla ovaj bolesno preambiciozni čovjek I političar nanio upravo BiH  iz one “Titove fotelje”, jer  se svetio „Branku i Hamdiji“ za svoju mizernu ulogu u opisanom „bh. čudu“. Formalno je pripadao tom bh. političkom “dream teamu”, ali su njegovi osobni  doprinosi bh. uspjesima bili minorni. U memoarima koje danas objavljuje utoliko je manje objektivnosti. Kad mu je jedan ugledni intelektualac, kulturološki Bošnjak-Bosanac, skrenuo pažnju na metodološke i političke manjkavosti u njegovim tumačenjima “godina raspada”, pozelenio je od muke, pričali mi nedavno moji sarajevski prijatelji…

 

To „oličenje birokratske nesreće“ govorilo je, dakle, u vremenima pripreme raspada SFRJ o antibirokratskoj revoluciji istim žargonom kao i Miloševićevi jurišnici, razmještalo ljude na mjesta kojima nisu dorasli, a jedini uvjet je bio da su protiv onoga što je Branko oličavao, ne primjećujući da je to suviše opasna igra koju će upravo njegova BiH isuviše skupo platiti.

 

Što se mene tiče, najodvratnije je što danas falsificira svoju ulogu u bh. i jugoslavenskoj povijesti, što to  bezočno čini, te što mu se ukazuje pažnja koju on ne zaslužuje. U najkraćem kazanno, radilo se o čovjeku  koji  nije bio dorastao funkcijama koje je obavljao, koji je napravio tisuće opasnih ili nedopustivih kompromisa da bi dogurao svoj jednogodišnji mandate predsjednika Predsjedništva SFRJ, koji se cijelo vrijeme ponižavao i ulizivao “Voždu”, a da bi I danas o važnim ljudima i događajima pisao na selektivno nedopustiv način...

 

U Skupštini Jugoslavije kada je podnosio ostavku na mjesto jugoslavenskog premijera, Branko Mikulić je prorokovao: "Ako ovako nastavimo, pojest ćemo se međusobno kao žuti mravi". Tada, u prosincu l988. godine, bili su se već nadvili tmusti oblaci i nad Jugoslavijom i nad Bosnom i Hercegovinom. Na ključnim mjestima su već bili nacionalisti ili perjanice tzv. antibirokratske revolucije, kvazi reformisti, u stvarnosti "Voždova služinčad", njegovi „trojanski konji u BiH"...

 

“Pojest ćemo se međusobno kao žuti mravi“

 

U dugim godinama duhovnog egzila i apatridstva relativno sam često „odmotavao film“ iz  prosinca l988. godine u Skupštini Jugoslavije, jer sam  - slijedeći Brankovo uputstvo - išao od jednog republičkog lidera do drugog, vukao ih za rukav, molio da svrate u Kabinet saveznog premijera koji je upravo podnio ostavku, na oproštajnu “časicu  razgovora“. Nije se moglo raditi o političkim kombinacijama čovjeka koji je zauvijek odlazio s jugoslavenske scene, nego o pustoj brizi i slućenju kaosa koji je nadolazio. Nisam siguran da se u tom sastavu „časno drustvo“ ikada više okupilo na jednom mjestu. Jer, tu su bili i razmetljivi “Vožd” i tadašnji skromni hrvatski partijski lider, i premudri  slovenski vođa, kojega sam jedva uspio nagovoriti da priđe ovom društvu, te svi drugi partijski i državni prvaci iz republika koje nisu  igrale tako važnu ulogu u ovom smrtno ozbiljnome političkome i ljudskome igrokazu.

 

Iz Kabineta predsjednika SIV-a je potom dopirao razmetljivi “Voždov” smijeh i  njegovo povremeno lupanje šakom o stol. Nalikovali su na pripito svatovsko društvo, koje ne zna da će autobus u kojem se voze uskoro završiti u provaliji. Branko Mikulić je upravo prestajao biti vozač ovog “autobusa”. Ni njegovom nasljedniku nije se posrećilo na vozačevom mjestu. Odlazak Branka Mikulića, velikog Bosanca i Hercegovca, ali i Jugoslavena, iz jugoslavenskog političkog vrha  bio je definitivan znak skorašnje smrti Titove Jugoslavije.

 

Pet godina poslije je išao da umre u opkoljenom gradu kojeg je smatrao svojim, a koji se prema njemu nije umio odnositi nikada s uvažavanjem. Bilo je odmah jasno da je na samom kraju, to sam pojmio čim sam ga ugledao u Frankfurtu, i  prije nego što je njegova Planinka nešto takvo izustila. Do tada sam slutio da je teško bolestan, to sam mogao pretpostaviti po brzom umaranju i čestim prekidima u našim telefonskim razgovorima na relaciji Lausanne-Bonn, a sada sam i mojim laičkim okom vidio da mu „nema spasa“…

 

*******

„Ti meni i ne trebas kao sin, ja već imam jednoga“, znao mi je Branko reći. A ja sam se morao dodatno truditi da sličnosti između Branka i moga oca, ne samo fizičke, otjeram iz glave, kako mi ne bi smetale u radu. Iz duše ih neću nikad istjerati. Godinama se među nama formirao sve bolji odnos, odnos sve boljeg razumijevanja između nezrelog mladića i mudrog čovjeka, sve boljeg što su učinci politike koju je Branko simbolizirao bili manji. U početku nisam uočavao smisao i poruke u „ezopovskom jeziku“ tadašnje visoke jugoslavenske politike, a kada sam taj zanat savladao nije više bilo Jugoslavije. Upitno je koliko sam mu bio od koristi, ali nije bila upitna njegova naklonost prema meni. Bio sam je sklon objasniti njegovim hercegovačkim korijenima, preciznije rečeno korijenima njegova djeda i oca, koji su se početkom 20. stoljeća  preselili s ruba jednog omalenog hercegovačkog kraskog u pitomiju bugojansku dolinu. U Potkraju pored Kočerina i danas žive Mikulići koji imaju svijest o svojim rođačkim vezama s bosanskim Mikulićima. Potonji su se, pak, oformili  u arhetipsku sliku „bosanskog čovjeka“. Tako sam ja barem doživljavao Branka. Ne samo prema meni, Branko je i prema drugim suradnicima iskazivao čistu blagost i gospodstvo, koje je nosio lako i prirodno, prepoznatljivo. Suradnici Branka, u njegovim posljednjim radnim godinama, nisu vidjeli mrzovoljnog i nabusitog, ali jesu zabrinutog i nesretnog zbog svega što slijedi, ako se kojim čudom ne zaustavi. A čuda se na Balkanu rijetko događaju...

 

U početku sam se sam pribojavao „negativnog imidža“, koji je pratio Branka tijekom cijele političke karijere, sve dok nisam shvatio da se radilo o smišljenim objedama iz raznih kuhinja koje su teško podnosile meteorski uspon samosvjesnog i principijelnog Bosanca, od potpunog marginalca do osobe od Titova najvećeg povjerenja.  „Negativni imidž“ se mogao, također,  objasniti i teškim nasljeđem  u BiH, njezinim dugogodišnjim polukolonijalnim statusom u jugoslavenskoj federaciji, pa je iznenađenje bilo tim više prkosnim i odlučnim izlaskom na veliku yu-scenu „mladih lavova“ krajem šestdesetih i početkom sedamdestih godina prošlog stoljeća. Branko nije bio ni nalik ranijim bh. kadrovima – Osmanu Karabegoviću ili Cvjetinu Mijatoviću, recimo. Ubrzo po dolasku u organe Federacije bi se “Branko i drugovi” uspjeli potvrditi i na jugoslavenskom parketu. Pri tomu nisu htjeli više, ali niti manje ravnopravnosti za BiH nego što je imaju Srbija ili Hrvatska. To će im ostati zapamćeno. Jer, baš u Beogradu i Zagrebu, u dva  najrazvijenija politička i kulturna jugoslavenska centra se nisu tajile pokroviteljske ambicije prema BiH, to jest političkom Sarajevu. Godinama su stvarane predrasude o BiH kao “tamnom vilajetu” i „ničijoj zemlji“, maltene „lovištu“ za susjede, a što su pojedinci u posljednjem ratu bukvalno i pokušali realizirati.

 

Brankove tzv. političke žrtve, ili preciznijim rječnikom kazano politicki i stvarni neprijatelji ravnopravne BiH i u samoj Zemlji i izvan nje, u Beogradu i u Zagrebu, su u pravilu završili u veleizdaji BiH. Tragičan primjer ove vrste posrnuća je nekadašnji narodni heroj Osman Karabegović, koji se upregao u „Voždovo kolo“ od prvoga dana, ostajući na kraju samo mali plašljivi izdajnik svoje zemlje i svoga naroda. Ponosan i samosvijesan “Bosanac”, a pri tom još i hrvatskog korijena, bio je neshvatljiv tih šestdesetih i sedamdesetih godina za mnoge izvan Bosne i Hercegovine. Branka i druge mlade bh. političare je tih šestdeseth godina doveo na površinu dašak promjena, neki tadašnji change of the wind, djelomična demokratizacija i otvaranje tabuiziranih pitanja (ne)ravnopravnosti republika i nacija, nacionalnih manjina, jezičkih sloboda, obuzdavanja svemoći vojske i policije, potreba za svježom krvi i kadrovskim obnovama. Tadašnji „mladi Bosanci“ - uz pomoć onoga kojega je Branko najviše simpatizirao, dakle tragično premunuloga simpatičnoga Hercegovca, prvoga jugoslavenskog premijera iz BiH Džemala Bijedića - su ubrzo zadobili Titovo povjerenje, paonuđenu šansu prihvatili i rezultati su uskoro bili tu. Vidljivi u novoj međunacionalnoj politici, u novoj razvojnoj koncepciji BiH, u kulturološkom zamahu, a ne samo u već spominjanim putovima i tvornicama i velikim poslovnim sistemima.

 

********

Ubrzo mi je po dolasku u njegovu blizinu postalo jasno da je Branko svoje izvorno hrvatstvo svjesno ukomponirao u “bosanstvo” i “jugoslavenstvo”, ne vidjevši uopće alternative tomu. Nerijetko bi u opuštenijim razgovorima pominjao Krležinu ocjenu o velikoj bliskosti bosanskih Hrvata s njihovim susjedima Muslimanima i Srbima. A i „stari Fritz“ je, poput Tita, prepoznao u Branku mladu političku zvijezdu u usponu, uvažavajući Branka susretima, kao i u brižljivo pisanoj korespondenciji, čije sam djelove imao prilike vidjeti. S Brankovim „hrvatstvom“ znao sam se i našaliti, govoreći da mu je jedini dokaz „jezičnog hrvatstva“ riječ “financije“, preostala sa Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Jer, Branko je govorio i pisao „bosanskim“, prije nego što će „jezik s više imena“ dobiti još jedno ime. O nikakvom jezičnom ili političkom unitarizmu u ovom slučaju nije, dakako, moglo biti govora. O ravnopravnosti jezika i izričaja tzv. istočne i zapadne varijante se po prvi put, naime, upravo u Brankovo vrijeme počelo u BiH voditi više računa. Zaslugu za tu činjenicu imaju mnogi, ali za pravo govora i pisanja hrvatskim jezikom u BiH u to doba nitko među bh. političarima-Hrvatima kao pokojni Hrvoje Ištuk. Mi koji smo od prvog javnog slova tu šansu iskoristili bili smo podjednako zahvalni i Hrvoju i Branku. Srpski i bošnjački unitaristi su zbog naše tobožnje drskosti od bijesa  škrgutali zubima, ali nisu smjeli ništa poduzeti. I osobno me je “opanjkao” u Marksističkom centru, u kojem sam tada radio i neku analizu napisao na hrvatskom jeziku, nekom zajedničkom šefu jedan duhovno lijeni Bošnjak, koji cijeli život drži gard visoko bez razloga i opanjkava bolje od sebe. Ali, taj naš zajednički  šef, rođeni Tuzlak, bivši republički ministar kulture, gospodin Zvonko Petrović je bio dovoljno obrazovan i mudar da mu kaže: “Da je sreće kao što nije, jedanput bi se analiza pisala u Tvojoj, a drugi put u Milinoj varijanti”!

 

No, vratimo se veoma kompleksnom problemu, Brankovoj „svjesnoj potisnutosti“ nacionalnoga na uštrb klasnoga, zajedničkoga, općeljudskoga. Brankovo i moje, moje malo manje nego njegovo već iz generacijskih razlohga, razumijevanje svijeta tih godina je imalo velikih kulturoloških deficit uslijed ideološko-političkih ograničenja ili zastranjivanja. K tomu, u Brankovom životu se više nego u mome radilo i o raznim vrstama ketmanske slijedbe autoriteta i o dobijanju gorkih lekcija od strane ideološkim dogmatizmom zarobljenih umova, kakvi je i danas prepuna BiH. Pa ipak, u njegovom habitusu su nadvladavale spremnosti da se političke i ideološke granice strpljivo mijenjaju ili pomjeraju kada se za to ukažu prilike.

U mojim zapamćenjima je, primjerice, ostala i pričica iz Brankovih ustiju „s Kupreškog polja l947. godine”, kao rezignacija zrelog Branka na činjenicu da se zlo iz mladosti ponavlja. Kao mladi skojevac Branko je, naime, u ovoj pričici čekao avion koji ga je trebao zajedno sa drugim “Skojevcima” odvesti na Vojnu akademiju u Moskvu. Za vrijeme čekanja aviona, koji srećom nije došao a kasnije Branko nije bio na waiting-listi, čuo je glas iz gomile: “Dobar je drug ovaj Branko, samo šteta što je Hrvat...“ Ne isključujem, dakle, da je stari Branko ovaj glas prepoznao u mitingaškim urlicima, ili na nekom jadu od tribine ili partijskom forumu u Sarajevu. Pod plaštom obrane SFRJ su tobožnje antibirokrate harangirale otvoreno protivu svega što je značilo suživot u BiH i i ravnopravna BiH u jugoslavenskoj federaciji. Žalosna je činjenica, zapravo, kako su parolama tzv. antibirokratske revolucije nasjeli u sarajevskim medijima mnogi i koju su ulogu imali upravo ti mediji u operaciji da Bosna i Hercegovina šutke padne.                      

Možda je, s druge strane, osjećaj poniženja i presudio da je Brankov otac Jura Mikulić, uglednik Hrvatske seljačke stranke između dva svjetska rata, poveo u partizane  l943. godine i svog tada petnaestogodišnjeg sina. U svakom slučaju, to je potom odredilo Brankovu sudbinu. Između pričice s Kupreškog polja i izlaska na veliku jugoslavensku scenu morao je Branko zaskočiti brojne Scile i Haribde, pri čemu je, po mojem razumijevanju, njegovom etabliranju u bh. i jugoslavenskom političkom vrhu presudno doprinio razgovor s Titom, negdje na samom početku Brankove republičke karijere, krajem šestdesetih godina. U Beogradu su, naime,  „stari revolucionari“ opanjkavali Branka i „mladu gardu“ za nešto što više nije toliko važno, ne mireći se, zapravo, s time što „mladi kadrovi” misle svojom glavom, mijenjaju imidž BiH, nude projekte, slamaju predrasude, dakle, što su tako prokleto različiti bili od njih, koji su „im sve to omogućili“. Branko mi je, ilustracije radi, jedne prigode ispričao kako je hitno pozvan kod Tita „na ribanje“, da bi se poslije potpuno otvorenog razgovora u  Beogradu vratio u Sarajevo kao „čovjek od Titova povjerenja“. Ni to mu unitaristi i tobožnje antibirokrate neće nikada oprostiti, kao ni programe civilizacijskog iskoraka BiH, definitivnog potvrđivanja ravnopravnog mjesta BiH u jugoslavenskoj federaciji i ravnopravnosti sva tri naroda u Bosni i Hercegovini. 

Čitave intelektualne skupine u BiH izvan BiH, posebice u Beogradu, su karijere pravile na perfidnoj igri s Bosnom i Hercegovinom. Neki su se godinama bavili isključivo kritikom tzv. bosanskog etatizma, dakle etatizmom yu-republike koja je tek 1963. godine postala „šesti plam“ u zajedničkoj buktinji na jugoslavenskom grbu. Dakako, birokratizma i etatizma je bilo suviše i u drugim republikama, ali je trebalo dovesti u pitanje i ovim putom BiH kao ravnopravnu republiku unutar SFRJ.  „Zašto to radiš“, upitao sam dr. Nenada Kecmanovića jedne prigode, jer smo u to vrijeme njegovali prijateljske odnose i mogli o svemu otvoreno razgovarati, „pa nije moj djed, nego Tvoj u Mrkonjić Gradu glasao za čuvenu Deklaraciju po kojoj Bosna i Hecegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska?“ Dr. Nenad Kecmanović je, inače, potomak ugledne sarajevske građanske obitelji, u ratu  je bio kratko i član Predsjedništva BiH da bi pod dramatičnim okolnostima napustio Sarajevo. Ali, kao u teatru apsurda bio je  jedan od rijetkih koji je u njegovom omiljenom tjedniku NIN-u napisao u proljeće 1994. godine komentar povodom Brankove smrti. I u ovoj, kao i u drugim njegovim „bosanskim pričama“, bilo je i pljeve i zrnaca istine. Javio mi se telefonom upravo u danu u  kojem sam obranio doktorsku disertaciju, kako bi mi čestitao titulu i povratak u Zemlju. Rekao je, u tipičnoj KEC-maniri: “Nadam se da mi ne zamjeraš puno ono što sam napisao o Branku…” Tu skoro ništa ne zamjeram, imaš pravo na svoje mišljenje, ali o  drugim stvarima bi morali raspraviti, uzvratio sam…

 

S Mikulićem na olimpijadi

 

Stariji čitatelji znaju, dakako, tko je bio "drug Branko", jer je davao skoro dvije decenije biljeg i pečat bosansko-hercegovačkoj samobitnosti i ravnopravnosti u tadašnjoj Jugoslaviji.

 

Njegova osobna politička tragedija se ogledala, pak, u tomu što je pri samom kraju života morao nemoćno posmatrati kako sve ono za što su  se i on i njemu slični ljudi godinama i decenijama zalagali, odlazi u nepovrat u obliku dima i pepela od granata njegove i naše bivše JNA, koja je, kada se sve uzme u obzir, odgovornija za rastur Jugoslavije i potonje zločine i od onoga poludjelog balkanskog nikogovića kojemu se sudilo u Den Haagu, ali je umro neosuđen, na nesreću, uzevši prekomjerne doze lijekova. 

                                                                                   

Bosna i Hercegovina je u međuvremenu zadavljena ne samo putem dvostrukog udara izvana, o kojem se nije lako još uvijek složiti mnogima u Mostaru i u Banjaluci, nego i putom trostrukog udara iznutra, o kojemu se u Sarajevu ne želi čuti još uvijek. U smrtonosnoj igri zvanoj “umiranje na rate” Titove Jugoslavije, čiji je glavni zalog bila BiH kakva je bila u Brankovo vrijeme, ponosna i samosvojna, pa s time i kost u grlu i tadašnjim hrvatskim i srpskim nacionalistima, ali i muslimanskim/bošnjačkim autistima, dakle svima kojima je oduvijek smetala bh. multietničnost, njezina šarenolikost, koji nisu u stanju izići iz svojih nacionalno-religijskih krljušti, definitivo je uništena zemlja kakva je nekoć bila i kakvu smo voljeli. Djeljiva je bila samo ludilom, fašističkim metodama, glupošću i primitivizmom, kojega je bilo i ima  još uvijek u dovoljnoj mjeri u sva tri njezina konstitutivna naroda. U BiH je, u krajnjem, i prevladala sklonost k suicidnosti, k beskonačnoj etnizaciji i provincijalizaciji, čiji je logičan izraz “troglava aždaha”,  tri kvazi-etno koncepta i kvazi-političke elite, koje se s jedne strane isključuju, a s druge hrane međusobnom isključivošću …

 

******

Dvadeset i osam je prošlo godina, dakle, od toga kratkog momenta u našoj zajedničkoj povijesti (od 8. do 19. veljače 1984.), kada smo se „velikom svijetu“ za trenutak predstavili boljim nego što stvarno jesmo i što smo ikada i  bili, vjerojatno.  XIV. zimske olimpijske  igre (ZOI) su, dakako, bile primarno sarajevske i bosanskohercegovačke, jer njih su voljno ili nevoljno pomagali izdvajanjem jedne dnevnice svi be-ha radni ljudi. Ali, bile su i svejugoslavenske, po raznovrsnoj pomoći koju su pružile druge jugoslavenske republike, i organi federacije, počev od logističko-političke podrške tadašnjih saveznih ministarstava unutarnjih i vanjskih poslova, pa nadalje. Stručne, protokolarne pomoći je bilo ponajviše iz tada naglašeno prijateljskog i bratskog Beograda, kako su ga u pravilu u ta vremena osjećale Sarajlije. Čitave ekipe mladih i dragih ljudi, već oprobanih u organizacijama velikih manifestacija u Sava centru ili prigodom stalnih posjeta svjetskih državnika jugoslavenskom glavnom gradu. Ti, tada mladi Beograđani, iz gradskog i republičkog protokola, iz Turističke zajednice Srbije, od  kojekuda, bili su, zapravo, zajedno s njihovim sarajevskim vršnjacima i prijateljima, anonimni junaci „sarajevske olimpijade“. Koliko znadem, svi su oni i danas ponosni na ovaj dio svojih biografija. Niti oni, niti bilo tko drugi nije mogao, naravno, niti slutiti što se iza brda  valja, te da su XIV ZOI bile posljednji veliki zajednički uspjeh zemlje osuđene na nasilnu smrt, na samoubojstvo ili „čedomorstvo“, takorekući…  

                         

XIV ZOI Sarajevo ‘84. bile su, nedvojbeno, veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana sportska i medijska manifestacija prvog reda, milenijumski civilizacijski iskorak Bosne i Hercegovine. Kako je uopće bilo moguće da samo osam godina poslije fantastične olimpijske smotre upravo olimpijska borilišta na planinama budu pretvorena u ratne poligone, a olimpijski objekti u samom gradu u mete raspoloženih raketaša s okolnih brda, nije lako niti pojmiti, niti objasniti. Može se samo s tugom konstatirati da je ovaj nesvagdanji uzlet u nebo  bh. i jugoslavenskog društva  istovremeno bio i “labuđi pjev” i Sarajeva i cijele BiH. Nedugo poslije su uslijedile surove i okrutne ratne igre koje su i definitivno otpuhale SFRJ s političke karte Svijeta, a Bosnu i Hercegovinu tako prekomponirale po političkoj, etničkoj i civilizacijskoj liniji da se s teškom mukom može i prepoznati.  

                                                       

U Sarajevu se i ovih dana ljudi s nostalgijom  prisjećaju XIV ZOI. Bivšeg predsjednika Organizacionog komiteta, bez kojeg ZOI Sarajevo ‘84. ne bi bile ni blizu onomu što su bile  ne sjeća se više nitko. Branko Mikulić je, naime, u ta  izčezla vremena sa svakim i u BiH i u Jugi i u inozemstvu  mogao razgovarati na ravnopravnoj nozi. A bez takve jake političke ličnosti i njegovoga danonoćnog angažmana bi na Igrama došao do izražaja naš notorni javašluk, dok je s  Brankom na čelu Igara svatko dao najbolje što je mogao dati. O njemu su, inače, već tada širili razne omraze oni koji će uskoro povesti rat i protivu Sarajeva i BiH i svoje zemlje.                                                                                                                                                        

Pokojnog Branka Mikulića se, nažalost, kao i neke druge ljude slične njemu, uporno i dalje  ignorira i u Sarajevu i u cijeloj BiH. Nitko da poveže logičnu činjenicu da su XIV ZOI posredno doprinijele i kasnijem međunarodnom priznanju BiH, bez kojeg bi u BiH bilo još gore nego što jeste. A tim putom je i pokojni Branko više branio BiH od svih onih političara koji su se igrom slučaja našli na čelu nesretne zemlje i u ratu za kojeg su barem malčice krivi. Tek društvo okupljeno oko Ahmeda Karabegovića, generalnoga tajnika XIV ZOI, sjeti se svake godine prigodnom osmrtnicom u Oslobođenju i Branka i drugih zaslužnih za organizaciju i uspijeh XIV ZOI. U međuvremenu su  umrli i Ante Sučić, predsjednik Izvršnog odbora XIV ZOI, i Pavle Lukač, glasnogovornik XIV ZOI, i Uglješa Uzelac, gradonačelnik Sarajeva u vrijeme održavanja Olimpijade, i Emerik Blum, član Organizacionog odbora XIV ZOI, a tragična smrt je sustigla i Artura Takača, sportskog direktora XIV ZOI, negdje na Kopaoniku. Kao da je Arturu bilo suđeno umrijeti u zimsko-bijelom ambijentu...

 

******

 

U cijeloj „olimpijskoj prici“ ja sam, dakle, potpuno nevin i ne snosim neku posebnu “krivnju” za „eksploziju duha i radosti“ koje su uslijedile u to vrijeme  u Gradu i Zemlji. Ali mogu posvjedočiti, „iz prve ruke“ da bez Brankova političkog angažmana, organizatorske genijalnosti, bukvalno danonoćnog bdijenja, ne bi bilo perfekcionizma u sportskom, estetskom, privrednom i političkom pogledu. Osam godina kasnije u Bonnu, među bliskim ljudima, sam tvrdio da su Olimpijske igre u Sarajevu i organizirane „da rata ne bude“, a oni su vrtjeli glavama, ne vjerujući. Jas am vjerojatno nekritički pretjerivao prema prošlome ubijenomu suživotu u BiH, ali u ovoj mojoj tvrdnji je bilo više od zrnca istine. O ratu tada nitko nije razmišljao, ali o potrebi potvrđivanja subjektiviteta BiH u jugoslavenskoj federaciji, pa i u Svijetu, ozbiljni ljudi jesu. Branko prije od svih i više od svih drugih…                            

Olimpijske igre su bile sjajno organizirane, protekle su u veličanstvenoj  atmosferi, požnjele uspjeh u svakom pogledu. U Sarajevu i u cijeloj BiH se disalo „kao jedna duša“. Zluradi u Jugoslaviji su zašutjeli, a prijatelji su pomagali. Svatko je dao nešto od sebe da bude uspjeha, svatko je želio da se predstavi boljim no što vjerojatno jeste, otkrivajući i prostodušnost i dobrotu istovremeno. U financijskom i u infrastrukturalnom pogledu je  uspjeh bio vidljiv i mjerljiv, za pokoljenja da je bilo sreće, a u medijskom i političkom za sva vremena, da nije bilo velike nesreće. ABC mreža je Amerikance zasula specijalnim prilozima o bh. ljudima i njihovojkulturi. Mjesecima sam poslije završetka zimske čarolije odgovarao na pisma  znanih i neznanih iz zemlje i svijeta, velikih i malih, koji su bili oduševljeni savršenstvom i ljepotom Igara i „egzotičnošću“ upravo otkrivene zemlje. No, to je bio “labuđi pjev”, posljednji trzaj zemlje osuđene na umiranje...                                                                                                                                 

Samo osam godina kasnije na istim televizijskim mrežama u Svijetu na kojima se izvještavalo o zimskoj idili u Sarajevu tih olimpijskih dana, vidjeli su se neki drugi ljudi u uniformama  kako se skijaju, odmaraju i uživaju u predahu između dva granatiranja olimpijskog  grada u dolini.  I kako to već biva, organizatori  „olimpijade smrti“  su  uskoro nadmašili publicitet organizatora olimpijade mladosti i duha od prije osam godina. Među prvim žrtvama granatiranja, osim nevinih ljudi, bio je - pored čuvene „Vijećnice“  - i Muzej XIV. zimskih olimpijskih igara Sarajevo´84. U Muzeju je sve izgorjelo, uključivo i Brankova knjiga govora o XIV. ZOI, svjedočanstvo o muci i entuzijazmu sarajevskih i bh. ljudi, koju sam priredio vrlo odgovorno i opremio pogovorom.

 

S Mikulićem u Predsjedništvu SFRJ

 

U proljeće l984. godine  pitao me Branko hoću li s njim za Beograd, pošto je upravo izabran za člana Predsjedništva SFRJ,  na tu tada još prestižnu funkciju u jugoslavenskim okvirima. Nikakvog zazora nije bilo, mnogi bi odlučili jednako kao i ja, bilo je najnormalnije živjeti i raditi u glavnom gradu svoje zemlje, bez obzira koliko se Sarajevo i BiH ljube i nose u srcu. Razočarenja u Beograd su tek slijedila u tvrdim bosanskim glavama, a neki neće vjerovati da su naredbe došle iz nihovoga omiljenoga  „slobodarskog“ glavnog grada ni kada im avioni, tenkovi i topovi budu kuće rusšli i ubijali sve što im je sveto i najmilije...

 

Dolaskom u Beograd profitirao sam u prvom redu  u stručnom pogledu. Vidio sam izbliza u svakodnevnoj političkoj praksi kako s velikim mukama funkcionira jugoslavenska federacija. Izgubio sam ubrzo i posljednje iluzije o harmoniji između pojedinih članica federacije, ne mogavši još slutiti krvavo balkansko klupko u kojem će ulog biti , upravo, republika iz koje sam došao. Vidio sam izbliza i Brankove muke i nezadovoljstvo inertnošću  Predsjedništva SFRJ u kojem je bio jedan od osmorice. S časnim izuzecima sve senilni starci, koji su trebali nadomjestiti ustavnu ulogu pokojnog jugoslavenskog predsjednika. Uzalud je Branko pokušavao nešto od svoje dinamične prirode, od svojih ekonomskih i organizatorskih sposobnosti ubrizgati i u ovaj „usnuli gremij“. Starcima u njemu nije bilo do promjena. I ne samo njima. U kompletnim političkim strukturama se slutilo da više ne ide kao u vrijeme dok je Tito bio živ, ali se znalo, također, da bi moglo biti opasno ako se započne s radikalnim promjenama. Opasno po njih na vlasti, ali i za složenu jugoslavensku strukturu. Već tada se „politička elita“, pa i stručna i znanstvenička podijelila na „ustavobranitelje“ i „reformatore“, pri čemu su se u oba tabora  krili različiti interesi i ambicije, a sve je to vodilo „status quo-u“. Ništa ne mijenjati, dobro je i ovako, može biti samo gore!

 

Zapravo takvu klimu će i iskoristitinovorođeni srpski vožd, pa u prvom momentu pobrati, čak,  simpatije među nepristranim posmatračima. Jer on je, navodno, unosio svjež vjetar u zakrečalu jugoslavensku političku baruštinu. Ne čita govore,  ima sve u glavi, govorilo se, želi promjene, modernu i efikasnu federaciju, rodio se „balkanski Gorbačov“ . Poslije će svima biti jasno da se rodilo zlo koje ima svoje ime i nije povezljivo s tragičarem iz Kremlja, nego s nekim drugim i sa „crvene“ i sa „smeđe“ političke scene između dva svjetska rata. Ovu sam situaciju izbliza pratio, uočavajući pravovremeno apsurd u jugoslavenskoj drami, u kojoj je  bilo moguće da srpski staljinizam i populizam u liku budućeg jugoslavenskog grobara i krvnika izgledaju mnogima u fazi nastajanja kao demokratske reforme, maltene legitiman čin kada se već ne može drugim putem ništa napraviti. Pri rađanju takve klime u Srbiji ključnu ulogu je odigrao i jedan od staraca iz Predsjedništva SFRJ,  general armije Nikola Ljubičić,  „Vožd“ je zapravo njegovo političko čedo. Kada se već njemu nisu ostvarile nade za „Titovim nasljedstvom“, poduzeo je sve da njegov pulen kroči njegovim stopama. Na stadionu JNA bi se bivši general armije uvijek zadržavao tamo gdje je stajao nekada  pokojni jugoslavenski predsjednik, duže nego što je protokolom predviđeno, do neukusa, ali nije mogao asocirati na Josipa Broza, kojega se volilo i za kojim se plakalo. Na neke kreature je general Ljubičić u svakom slučaju  asocirao. Kako reće plemeniti čovjek Bogdan Bogdanović, čuveni beogradski  arhitekta i autor suptilnoga duha, kojemu je odmah na početku  bilo jasno da se radi o srpskoj specifičnoj smješi staljinizma i fašizma, Broza se moglo voljeti, iako je u njegovoj vladavini bilo elemenata diktature i diktatorstva. Čovjek je tada već, za razliku od Staljina, Maoa, Castra i svih drugih u  vojnim uniformama, ili  plavim proleterskim ceradama, nosio sjajna odijela i svilene košulje, a i njegovim „podanicima“ je s njim bivalo svakim danom sve lakše i sve bolje i bolje.

 

*******

Brankovo prihvatanje ponude jugoslavenskog političkog i partijskog vrha da preuzme ulogu jugoslavenskog premijera moglo se razumjeti i kao njegova unutarnja pobuna protivu stanja u samom Predsjedništvu SFRJ, ali I očajnog stanja međusobne blokade i nespremnosti za političke i ekonomske reforme u federalnim i republičkim vrhovima. Bilo je očigledno da su hitno potrebne temeljne restrukturacije, dakle duboke političke i ekonomske reforme, ali je malo političara bilo spremno zasukati rukave i nešto činiti za opću jugoslavensku stvar. Branko Mikulić je, vrlo vjerojatno, mislio da upravo to duguje Josipu Brozu i njegovoj Jugoslaviji, a posve sigurno je mislio da je još uvijek moguće Jugoslaviju spasiti putem dobro oosmišljenih programa koje je godinama ranije sprovodio u Bosni i Hercegovini. No, Jugoslavija nije bila isto što i BiH, a ni BiH nije više bila kao ranije. Uskoro je Branko doživio prva gorka  razočarenja.

 

Novi predsjednik savezne vlade je, zapravo, već  u svibnju 1986. godine, odmah po izboru, „udario glavom u zid“. Inflacija se nezaustavljivo penjala ka stotom podjeljku. U njoj se ogledao sav dotadašnji privredni i politički voluntarizam, nepovoljna struktura privređivanja, promašene investicije, nekompatibilnost sa svjetskim zahtijevima i izazovima, vanjski dugovi, a posebice nespremnost bilo koga da se odrekne stečenih privilegija. To se naročito odnosilo na nerazvijeni dio zemlje, uključivo Srbiju koja se duboko zakopala u strukturu privređivanja jednostrano orijentiranu prema Sovjetskom Savezu. A takvo što je podrazumijevalo sasvim određeni način razmjene preko tzv. državnih lista, te preraspodjelu deviza zarađenih u razmjeni sa zapadnim zemljama. Već decenijama  je upravo ta raspodjela deviza na saveznom nivou bila „solidna osnova“ za „republičke svađe“, te formiranje svojevrsnog fronta između „sjevera“ i „juga“ u Jugoslaviji.

 

Razvijene republike su novog saveznog premijera nemilosrdno napadale za tzv. dirižizam u ekonomskim tokovima, previše upliva države u privredu i pokušaj povećanja kompetencija savezne države na račun republika. A nerazvijeni i srednje razvijeni su zahtijevali sve više i više iz savezne kase, kako bi se sanirali „republički budžeti“, kako bi se preživjelo, kako bi svi ostali uposleni, kako se niti najpromašenija investicija ne bi konačno ugasila. S druge strane, međunarodne financijske institucije su svaku dalju ratu svježeg novca uvjetovale doslijednim uvođenjem tržišnih mehanizama u jugoslavensku ekonomiju, s preciznim rokovima odgode glavnice vanjskog duga i još preciznijim rokom povrata kratkoročnih pozajmica. Novom saveznom premijeru je uskoro bilo jasno da mora poduzeti nešto temeljno novo, da se bez rekonstrukcije vlasničkih odnosa u privredi i dovlačenja svježeg kapitala iz inozemstva neće moći ništa napraviti, da će postojeće protivrječnosti neminovno eskalirati u otvorene svađe i sukobe među republičkim političkim i ekonomskim strukturama. U tom kontekstu se pokušalo sa skupom poznatijih poslovnih ljudi, podrijetlom  iz Jugoslavije, koji su imali i novac i znanja iz razvijenog svijeta. Od cijele akcije nije bilo velike koristi, izuzev što su slomljene i definitivno  predodžbe o tomu da je u socijalizmu privatni sektor zadužen samo za piljarnice i gostionice. A i to je već bilo nešto za tadašnju opću nespremnost za reforme.

 

Postajalo je svakim danom sve jasnije da se postojeći način privređivanja mora temeljito reformirati, učiniti kompatibilnim sa svjetskim ekonomskim okruženjem, a to nije značilo samo reformu privrednog nego i promjene u političkom sistemu. Uskoro je po Brankovom izboru za saveznog premijera  upravo u  tadašnjem Saveznom izvrsnom vijeću osnovana Komisija za reformu, kojom je cijelo vrijeme rukovodio osobno Mikulić. Ona će i iznjedriti tzv. majski program savezne vlade, prvu tržišno i pluralno orijentiranu reformu ekonomskog i političkog sistema u Titovoj Jugoslaviji. Moj susjed s novog Beograda, ugledni beogradski ekonomista dr. Ljubo Madžar bio je među brojnim znanstvenicima i sam član Komisije za reformu, pa je umio prokomentirati da se u institucijama vlasti, na saveznom nivou, prvi put u povijesti Jugoslavije, razgovaralo bez unaprijed zadatih okvira, slobodno i stručno, te da je „rođen“ program koji može preobraziti i spasiti zemlju. No, bilo je isuviše kasno. Svi su htjeli srušiti saveznog premijera čim su shvatili koliko daleko zadire taj „majski program“ savezne vlade u postojeće odnose vlasti i moći, u zadate strukture i privilegije, u nedodirljive monopole. Pri tomu se malo tko usudio nešto ozbiljnije  prigovoriti samom programu, u njegovom stvaranju je većina glavnih federalnih i republičkih igrača tog vremena barem formalno i sama učestvovala. Ali su se vodile, po dobrom starom jugoslavenskom običaju, zakulisane bitke, ili pravili kompromisi najgore vrste koji će se poslije skupo platiti.  Zvuči, vjerojatno, danas nevjerojatno, ali su se u Brankovom rušenju ujedinili i Srbi i Hrvati i Slovenci. Upravo potonji su ga preko svojih medija odmah otpisali. Ružnoće koje su godinama objavljivane u tzv. slovenskim liberalnim medijima na račun čovjeka koji je pokušavao spasiti zemlju su bile ogledalo tadašnjih demokrata i budućih osionih upravljača u vlastitom feudu. No, interesantnije je  da su u rušenju bliskog Titovog suradnika, čovjeka koji je spoznao ograničenja sistema kojega je dugo i sam stvarao, mogle naći zajednički interes hrvatske i srpske političke elite, da je (danas već pokoji) Ante Marković došao na poziciju posljednjeg jugoslavenskog premijera u komplotu sa srbijanskim voždom. Iako sam po habitusu, dakle, bio “reformista”, odbio sam pristupiti – po osnivanju Reformskog pokreta – ovom Markovićevom eksperimentu. Mogao sam biti u samoj jezgri njegovoj, ali nisam mogao preći preko spomenutog komplota protiv Mikulića. Pa ipak, kao diplomata sam doslijedno zastupao stavove savezne vlade premijera Markovića, ne videći im alternative, znajući da je u osnovi to „majski program“ Vlade u kojoj sam i sam  radio. Ali, u duši nikada nisam zaboravio kako je „gnjili kompromis“ ležao u osnovi preuranjenog političkog kraja Branka Mikulića, velikog političkog uma, možda i ponajvećeg od mlađih Titovih suradnika. Ante Markovic nije želio kraj Jugoslavije, želio je samo „drugačiju Jugoslaviju“, modernu i kompatibilnu sa svijetom, ali način na koji je došao na vlast je imao za posljedicu i druge „gnjile kompromise“ i pogrešne korake. U ovom kontekstu je vrijedno pomena njegovo poniženje na Kosovu, dok je iz prvog reda mogao čuti kako  jugoslavenski pogrebnik najavljuje nove ratove, rat i krv, ako bude trebalo, a zatrebali su mu, te nevjerojatni diletantizam s pokušajem osnivanja vlastite političke stranke, što se posebice ogledalo u BiH. Polovica od njegovog užeg štaba u BiH, od „njegovih reformista“, je završila ubrzo u kabinetima krvnika i ubojica BiH, a drugi su nezapaženo nestajali sa scene i prije nego su na njoj nešto ozbiljnije učinili.

 

Vlada premijera Mikulića je podnijela ostavku 28. prosinca 1988. godine, a dužnost novom saveznom premijeru predala je krajem ožujka l989. godine. Novi premijer Ante Marković je, nikada to ne priznavši i ne pomenuvši, preuzeo sve važnije točke „majskog programa“ prethodne  savezne vlade, koji i jeste bio uzrokom sukoba i u konačnici i čina ostavke premijera Mikulića. Obojica su danas pokojni pa se mora biti pošten prema obojici. Anti Markoviću se mora  priznati da je pokušao ući još dublje i odlučnije u reformiranje bolesnog ekonomskog i političkog tkiva tadašnjeg jugoslavenskog društva. Bilo je i početnih „Pirovih pobjeda“, posebice jasnih nakon uvođenja tzv. konvertibilnog dinara i liberalizacije prava kupovine i prodaje deviza na jugoslavenskom tržištu. Započelo se odlučnije s otvaranjem malih i srednjih poduzeća, profunkcionirali su zakoni koji su omogućavali pluralnost u vlasničkim odnosima i političku pluralnost...I tu je bio kraj. Posljednji jugoslavenski premijer je, kao i njegov prethodnik, postao „neprijatelj“ svim političkim elitama, a posebno u međuvremenu stasalom nacionalističko-populističkom pokretu Slobodana Miloševića, koji je kao lavina  jurio zemljom noseći sve pred sobom, koji se više nije dao kontrolirati. Za samo par godina ta je lavina odnijela zemlju iz reda srednje razvijenih  europskih zemalja na dno svjetske ljestvice najnerazvijenijih i najnedemokratskijih zemalja svijeta ...

 

*******

Branko Mikulić mi je u ožujku l989. godine ponudio povratak u Sarajevo, on je to osjećao svojom obavezom, ali ja sam se odlučio za službu u vanjskoj politici, htijući imati profesiju za cijeli život, želeci svjesno ili podsvjesno pobjeći od tzv. visoke jugoslavenske unutarnje politike, koja je u tom godinama bivala sve više niska i sve manje moralna. Branko se nije protivio, niti je komentirao moju odluku. Ona mi je, vjerojatno, odredila budući život.  Da sam se vratio u Sarajevo rat bi mene, suprugu i sina i kćerku zatekao na prvoj liniji bojišnice, u Dobrinji.  Možda smo samo zahvaljujući toj odluci još u životu?

 

S Brankom sam se definitivno rastao u Frankfurtu am Main početkom travnja 1994. godine. O potresnoj posljednjoj noći uz njegovu bolesničku postelju u hotelu Sheraton u frankfurtskoj zračnoj luci sam ostavio zapis i u knjizi „Europe Now…“, pa ću ovdje samo dometnuti kako sam ujutro dopratio Branka do američke vojne baze u Frankfurtu, kako bi odletio zauvijek s američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i zemlju koji ne umiju da cijene  svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspijeh ne oprašta. Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. Bolest ga je već bila prepolovila. U daljini su se žarile velike, pametne oči. „Kao žeravice“, osjećao sam potom danima pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono sto je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama.  Umro je 12. travnja 1994. godine, iscrpljen teškom bolesti. Sahranjen je na groblju Sv. Josipa bez lažne pompe i suvišnih riječi, u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom „Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994“. Umro je posljednji bosanski car, vrzmat će mi se otada često po glavi …

 

Nedugo poslije Brankove smrti umrla je iznenadno, maltene naprasno i od tuge i njegova kćerka Planinka, akademska slikarka i vrsna intelektualka, potom i Brankova supruga Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. Jedino negdje u BiH  danas životari u vrlo nesretnim okolnostima Brankova unuka, s čijim nevoljama  bezosjećajni neukusno zbijaju šale. A da groteska bude potpuna,  o postojanju Branka Mikulića danas u BiH svjedoči  - osim usamljenog groba – i one već spomenute ulice u Gornjem Vakufu/Uskoplju i neka uličica u Dobrinji, na periferiji Sarajeva, koju su mu aktualni gradski kvazi-multietničari udijelili tek da bi ovovremenim političkim „junacima“ mogli davati velike trgove i ulice u strogom centru grada. U Sarajevu je, uostalom, svakim danom sve više usamljenih grobova poput  Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, katoličkih i pravoslavnih, koje neće imati tko posjećivati. Tako je ili će, pak, tako biti negdje drugdje s bošnjačkim, muslimanskim mezarjima...

 

Dr. sc. Mile Lasić

 

(Iz rukopisa “Nepodnošljiva lakoća umiranja”) nastavci VI, VII, VIII, IX

 

vidiportal.ba

 

Posjetite i  

Facebook page "Titomanija"  

Facebook grupu "Spasimo i obnovimo Spomen park Vraca u Sarajevu"

Zadnja Promjena ( Sunday, 12 February 2012 )
 
« Prethodna   Sljedeća »