Poezija PDF Ispis E-mail
Administrator   
Thursday, 09 February 2012

Image

 

 

 

 

 

 

 

Titova biografija

 

Muško rodila Marija majka,
hiža uz Sutlu, puntarski kraj,
gdje sve je istina i sve je bajka
i davni Gubec i 7. maj.

Penezi nema...Žganjci na stolu...
Jutara šest je grunta...
Jožek je učio pučku školu prek brega
I školu gladi više od svega.

Rastao dječak godine teške;
Nad Sutlom topla svitala jutra,
s nepunih šesnaest krenuo pješke
sluteći ljepša današnja sjutra.

Sisak, godine deve’sto teške,
aždaja rata kuca na vrata;
a Jožek brusi zanat bez greške –
čovjek u čovjeku da nađe brata.
Zagreb, pa Kamnik, pa štrajk u “Škodi”...
Jezici razni – žuljevi slični
i slična slova o slobodi
i ljudi najviše čovjeku slični.
Bravari su najbolji drugari.
Oni kuju neprolazne stvari.
Oni kuju što u duši snuju.
Oni čelik srcem oblikuju –
bravari su najbolji drugari.

Iz daleke stepe vratio se selu,
s Oktobrom u srcu i zvijezdom na čelu...
Pitanje je bilo jasno k’o na dlanu:
Il’ da noći traju il’ dani da svanu.
Od tamnice do tamnice...
Nesanice, nesanice...
U katance stare znance,
zemlju moju svu u lance...
Ne dam zemlju da je stave
u grob sive lepoglave.

Trides’sedma godina objavila svijetu –
Da je prva vidjela četrdesetpetu.
Djeca su čekala da se vrate
proljetne ptice iz južnog smjera,
a nisu stigla ni da shvate:
zašto dolaze sa sjevera.
Bombe u snove maca i meca
i djeca su zauvijek ostala djeca.
Djeca su djeca i ona žele
svemu što leti vidjeti lice –
umjesto lasta oči su srele
veliko jato strašnoga ubice.
Bombe u snove maca i meca –
i djeca su zauvijek ostala djeca.

Stigla smrtna presuda iz mraka
zemlji žulja,zemlji opanaka.

Ce-Ka dao julsko saopštenje –
svi u borbu za oslobođenje!

Kada je rekao: pasti mora!
Prozor je pao prije zore.
Palo je hiljadu zlatnih zora,
da život otvori sretne prozore.
Kada je rekao: most da leti!
Modra se pod njim čudila rijeka –
ko je taj ratnik što se sjeti
da mrtvim mostom spasi čovjeka.

Od aprila do AVNOJ-a
S pjesmom gine zemlja moja.

Kada je Sutjeska ušla u pjesme;
kada je u Jajcu odluka pala,
znali smo: niko nam sunce oteti ne sm’je
jer imamo Tita za maršala.

Teško slobodi koja nema
nebo Drvara i polja Srema;
teško slobodi koja nije
suzama učila da se smije.
Nema slobode ako se ne zna
kakvo je nebo gledano bezdna;
teško slobodi ako ne sm’je
glasno razviti zastave pjesme;
teško slobodi ako klone
ratnik na čelu njene kolone.

Kroz rešeto i kroz sito
vodio nas maršal Tito.
Vodio nas mili rode
I doveo do slobode.

 

Mišo Marić

 

 

  

Lekcija iz zemljopisa

 

Poslije godina ratnih
u rodni dođoh kraj.
Drumovi...Potok i njive...
Voljeni zavičaj...

Osnovna skola pod gajem ćuti,
slika odavna znana,
mnogo je puta gađana topom,
često bombardovana.

Uđem u razred...
Tišina šumi...
Slike po zidu bijelom...
U ćošku tabla s parolom bojnom
i globus - ranjen šrapnelom.

Evo i stare računaljke,
tu sam učio ja:
četiri kruške plus dvije kruške
i mudro dvaput dva.

Redovi klupa. Ej ,tugo moja!
Nema drugova znanih!
Bezbroj imena po njima ćuti,
nožićem urezanih.

Otišli su mi drugovi davno
u bojne bataljone,
a ovdje,evo,kao da i sad
njihove riječi zvone.

Čitam imena...
Na jednoj klupi
urezan zapis sa strane:
"Ovdje je nekad učio školu dječak Desnica Brane".

Sjećam se dobro garavog Brane,
junak,srce viteško,
sve mu je išlo,
ali zemljopis -
to je učio teško.

Recimo,riječ je o Grmeču,
kroz prozor on se plavi,
učitelj pita,
a Brane,zbunjen,
dugo se češka po glavi:

"Grmeč planina...Grmeč...on je..."-
kradom se knjige laća-
"on se prostire...
molim,on se...
od Ključa do Bihaća.

On je šumovit...drvo...on je..."-
i pero vrti u ruci-
"po njemu rastu borovi,jele,
i s njima-medvjed i vuci..."

Učitelj gleda dječaka tužno.
"Ovo ti najbolje nije!"
A Brane sjeda,crven i zbunjen,
i od nas oči krije...

Davno je bilo...
S tugom se sjećam
djetinjskih dana zlatnih...
Jednog ih dana
s tutnjavom zbrisa
požar godina ratnih.

Pođosmo i mi za drugom Titom,
skoči Krajina ljuta.
U žaru boja dadosmo zavjet:
"Nikad s Titova puta!"

Drugovi moji iz školskih klupa
slušam-
dobro se biju,
najviše čujem za mitraljesca,
za Branu nišandžiju.

Tuk'o je švapsku diviziju.
"Princ Eugen"se zove,
gađao bunker,
na juriš iš'o
kod Bukve Okanove...

Četvrta,zimska ofanziva,
valja se poput džina:
u noći sniježnoj mitraljez laje,
iz magle grmi mina.

Grmeč...
Bolnica otstupa žurno...
Na čuki - bitka prava:
to Brane štiti ranjene borce
i Švabe zadržava.

Juriš po juriš...
Ranjeni Brane
uporno glavu diže,
nišani mirno:
planina ječi
i zrno zrno stiže.

U ranu zoru stigosmo i mi.
Mraz je stezao ljuti.
Po snijegu Švabe bezbrojne leže,
na čuki - mitraljez ćuti.

Nađosmo Branu:
u krvi leži,
umorno glava pala,
a ruka čvrsto mitraljez drži -
Švabe je zadržala.

Kod njega nađoh bilježnicu,
Branin rukopis teški:
kvrgava slova,
redovi krivi
i bezbroj - more greški.
"Mitraljez"- piše velikim slovom,
a "Grmeč" - opet,malim,
"Švabesu" - piše sastavljeno,
zatim:"Rafalom Palim".

Listam po svesci.
odjednom,evo,
čudnovat naslov sine,
pisano krupno i pažljivo:
"Opis Grmeč Planine".

"Grmeč se stere dva dana hoda,
gora i goli kam,
dvaput ga prođoh sa brigadom,
a sedam puta sam.

On je bezvodan -
i to piše -
svakom dajem do znanja,
tamo sam često kišnicu pio
iz kakvog trulog panja.

Podosta ima skrovitih mjesta
za mnoge bolnice naše,
za borbu ima prekrasnih čuka,
toga se Švabe plaše.

S ljeve mu strane Sanica selo,
ustaški "Alkazar",
na nj smo krenuli na juriš,noću,
pao je - jasna stvar.

Sdesna je blizu Bihać stari,
tvrđava ponosita,
zauzesmo ga novembra petog,
tu sam vidio Tita.

Bogat je Grmeč,
zapamti druže,
drveta - prave strijele.
U nizi rastu krošnjate bukve,
a malo više - jele".

Na kraju piše:
"Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te".

Zasuzi oko...
I tiho kažem:
"O Brane,druže mio,
ti si u žaru narodnog boja
zemljopis naučio.

Kako si krasno lekciju znao,
da ti se divi svijet!
U ime naše divizije
dajem ti ocjenu "pet"!

Istina,bješe grešaka dosta,
koje ti članak krase,
a ja ti ipak "o d l i č n o" dajem,
a greške primam na se".

Sahranismo ga pod prvom jelom,
gorom plotun zaječa.
I tako Brane vječito osta
na straži sred Grmeča...

U školi stojim
i s mnogo tuge
čitam slova sa strane:
"Ovdje je nekad učio školu
dječak Desnica Brane".

Branko Ćopić

 

Titov “naprijed! “

Drug Tito jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen, magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.

................................................ 

- On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.
Kamo ga Miso prenijela? U kom
Svijetu živi? Od čega je bora
Na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al' najednom je stao; trgnuo se.
Avet je pred njim. Sva je od blata smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi
I veli:
"Kud ćeš drzniče? Ja vladam
U toj planini. Okreni se, gledaj
Te jadne momke, koje ovud vodiš.
Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u sv'ijetlu danjem
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena,
Da čovjek ne sm'je preko nekih granica.
Okreni se i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih; - najveći je zakon
Čovječiji: živjet, ma i kako bilo!"

To avet reče; on očima bljesne
I vatru prospe iz plamenih zjenica;
Ošinu konja i neman pregazi,
Pa viknu s visa:
"Naprijed" 

II

 

Drug Tito jaše na čelu kolone

Stazom sve tvrđom, mrzilijom.

Strašilo novo sada pred njim stoji

I zatvara mu put. Oh, grdno li je!

Mršavo, žuto Koža na njem visi;

Klepeću u njem kosti ko orasi

U praznoj vreći. Govori mu:

“Stani!

Gledaj me! Davno već me znaš, al' nikada

Čitavi lik mi još ne vidje strašni,

Onaj sam, koji te već dugo prati

Po opljačkanim zemljama, ko sjena;

I sjedi u svakom dvorištu, na svakom

Ognjištu, u svakoj štali; i ruku tura

U svaku torbu; i zovem se Glad.

Sjaši s tog konja; ja ću da ga jašim!

Pa neka vodim tvoje bijedne momke

Po šumama i klancima i pustinjom,

U kojima samo kos i vjeverica

Nalaze hrane. Skini crven-zastavu

Sa stijega i digni crni barjak moj!

Pobjedu i slavlje ja tu slavim. Stani!

Okani se svih sanja i vrati se

Dolje na ravni! Ori, sij i žanji.

Jer ništa nema važnije od hljeba,

I najveća je sreća trbuh pun!

Te uzde daj mi i nestani!“

Tito

sa konja siđe, al' se ne okrenu.

Prigno se k zemlji, zgrabi grudu blata;

U prah je smrvi i u žvale baci

Nemani onoj, kliknu:

“Naprijed! naprijed!“

  

III

Drug Tito jaše na čelu kolone
Pod vrh planine.
Litica i magla
Vrhunac kriju. Ondje, gdje bi mogo
Uz napor proći, nova avet sjedi
Na litici i gleda u došljaka.
Oči su njene ko u sove, njuška
Lisičja, zubi kao u štakora.
Svaki zglob je grbava joj tijela
Uglast i dračav. Gleda i govori:

“Otkuda dođe pustolove? Kud ćeš?
Znaš li me? Ja sam otac sviju sumnja,
Nesreće vjesnik, preteča kajanja.
Onaj sam, koji oštre nokte ima,
Da njima kopa po savjesti vašoj
Grob, gdje će trunut, luda sanja ljudska.
Što hoćeš? Čemu dignu svu tu čeljad,
Da trpi i strada? Ideal je voće,
Što zre na grani, koga nikad neće
Dohvatiti ruka čovječja; Vrhunac
Planine ove siže do nebesa.
Okreni se i siđi, pustolove,
Pa čin svoj mjeri prema svojoj snazi
I zemljom hodaj sitnim koracima!“

Al`grmnu grom na vrhu planinskome;
I vjetar duhnu, i magla se dignu.
Zakriješti oro pod oblakom;  zasja
Sunce što slavno sja i hrani i grije;
I Titov glas se prosu kao dažd
Na izmučenu čeljad, uvijek žednu
Njegovih riječi:
“Naprijed“!

 

Vladimir Nazor

 

 

Četvrta ofanziva (Bitka za ranjenike)

 

Iz magle sniježne avet se smije,

kezi se njuška siva,

titovce vatrom čeličnom bije

četvrta ofanziva.

 

Topovi tutnje i brda ječe

od tuđeg divljeg bijesa,

s drhtava neba čitavo veče

roj se pahulja stresa.

 

Po snijegu idu povorke duge,

ljudi umorna lika,

ćutanje prati, prepuno tuge,

kolone ranjenika.

 

Svjetlo se gasi hladnim brijegom

i noć se širi plava,

ranjen partizan korača snijegom

i druga pridržava.

 

A iza brda pakao gori

i grmi na sve strane

čitav se korpus bez daha bori,

ranjene borce brane.

 

Bitka se vodi dane i noći

i oganj šiba ljut.

Ranjeni borci moraju proći,

njima se pravi put!

 

Kreću na juriš divizije

kroz buru, snijeg i led...

Nad ratnom kartom drug Tito bdije

i pravi raspored.

 

Branko Ćopić

 

 

Put u Kumrovec

Oživi misao, putevi bježe,
Zagorje pjeva: kaj,
i srce igra, pjesmu doseže:
je li to Gupčev kraj?

Sutla vijuga: modra tkanica,
zar je to Tahijev dvor?
Gle, preko šuma i oranica
zamak gleda odozgor.

Odmiče cesta, ljepota dana,
i jesen sva od svile,
miriše njiva zaorana
i jata ptica krile.

"O lijepa naša..." slova sjaju,
s kamena stih nas zove,
himna se rodila u ovom kraju,
da, himna zemlje ove.

Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
pred nama kao na dlanu;
mašemo rukom uzbuđeno,
a riječi ućute, stanu.

I onda tišina: ožive slike,
stranice pjevaju, zbore,
promiču tako dani i bitke
kroz naše krvave gore...

I dok čitamo sa zida slova:
"Ovdje se rodio Tito";
golub slijeće sa starog krova
i kruži ponosito.

Susjed je vajar iskles'o lik,
što nas sad gleda blago,
slobode naše to je spomenik
i sveg što nam je drago.

Uniđem pod krov, dodirnem rukom,
kolijevka leži mala,
priprosta zipka s drvenim lukom
Maršala odnjihala!

I na ognjištu vatra se žari,
ko simbol misli žive,
pucketa tiho i ko da zari
juriše i ofanzive.

O gori vatro, vječno, žarko
kao misao Tita,
i svijetli toplo ko sunce jarko
i budi uzorita!

U tvome sjaju nek se rode
i nove naše snage,
i nek nas i dalje cilju vode
zastave crvene, drage!

Šukrija Pandžo

 

Zemljo moja

Vidim polja što se žitom zlate
i na brijegu vidim rodni dom
svakog trena mislim na te
zemljo moja zemljo moja

A u polju moja duša spava
u sred žita kao zlatni klas
postelja joj meka trava
zemljo moja,zemljo moja

I dok ja nisam tu
pokraj nje da skupa predamo se snu
svaku noć čujem glas
koji zove dođi sreća čeka nas

Nigdje noći nisu tako plave
nigdje sunce nema takav sjaj
nigdje nisu takve trave
zemljo moja,zemljo moja

U tom klasu nek mi ljubav spava
nek me čeka ja ću brzo doć'
nek je ljubi tvoja trava
zemljo moja,zemljo moja.

Kemal Monteno

 

Pjesma mrtvih proletera

  

…A trinaeste, mračne i kišovite

noći, nekoliko desetina krajiških

proletera, opkoljenih kod bolnice u

planini, pođoše na posljednji juriš

protiv deset puta jačeg neprijatelja

i junački padoše u neravnoj borbi…

                (Po jednom izvještaju)

 

 

U našem kraju žita klasaju,rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka
večernja, sjetna,tijana,
a mi smo pali,druže
palo je žito,mlado,zeleno,proljetna žetva rana
maglene tuge ,uz šapat kiše,nad mrtvom pjesmom kruže.


Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se prestrojavamo,
drug je uz druga svog;
a njih je bilo....a njih je bilo –
deset na jednog.


Deset na jednog u kišnoj noći,a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri,na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset!O, zar se i to može?
Da- mi smo proleteri!


Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l’ će da se vrate?
Čekaju starice majke,kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari
glasnik će od nas doći.


Doći će nova mladost,donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, od te smo pjesme počeli mi,kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata,djevojka dragog,
a tužna mati sina.


I dan će slave doći, pobjeda bit će naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.

 

Branko Ćopić

 

 

  

Tito

 

 

I
(Nema drugog dana osim onoga koji će doći)


Kada govori kao da zvezde padaju
u lepu vodu iz jedne večnosti iza
promenljivih oblika
uperi prst u nezamišljeno mesto ali vreme
lažno
gde prošlost još nije prošla
i kaže:
ko tamo pođe stići će u dan pre dana kada
je pošao
u nesličnu idilu nevernu onome što je iza nje
gde je ružna graja inače hvaljenih ptica.
On ništa ne prećuti on kaže
svaku mrlju u oku svaki oblak na duši:
budućnost nije sve ono što će doći
mnogo štošta će se jednostavno ponoviti
prošlost nije sve ono što se neće povratiti.
i jedan deo budućnosti ostaje zatajen.
On nas uči kako da ne izgubimo sličnost
sa svojom nadom sa svojim lepim ljudskim
licem
on nas uči da prepoznamo budućnost
u onome što radimo u onome što će doći
jer jao onom koji izgubi svaku sličnost sa
ovim gradom
jao onom koji nema svoje mesto na ovom
trgu
jao onom koji bude merio sebe svojom
senkom
koji je dan njegovoj neosvetljenoj krvi.
Budućnost je tu samo je treba prepoznati
i izdvojiti.
O beli grade o cvetni grade na čijim
prilazima niče žito
jednom bačeno u zemlju nikad bačeno
kao kad siđeš kao kad nestaneš
da bi se mogao pojaviti, zakopano zlato

 

II

 

(Povratak)

 

Opet zvezdana misao uz čelo

Uprkos vetru nešto je stalno

Ono što treba reći na svojoj zemlji

Pod svojim nebom i zvezdama

Da ga čuje Zagroje se primaklo Avali

More Nebojšinoj kuli

Gde je njegova Reč tu je cela zemlja

Reke se ulivaju jedna u drugu iz ljubavi

Izmišljaju jednu geografiju sličnu krvotoku

O, Zemljo, tvoj oblik je oblik mog srca

On je Veliki Putnik, što prebrodi Mora

Da bi  otkrio Nadu sličnu ovoj ovde

Jao nemam reči za našu ljubav

Dobro nam došao

Ti koji od zloupotrebe odvikavaš Vatru.

 

Branko Miljković

 

 

 

 

Druže Tito mi ti se kunemo

 

 

Godine su prošle pune muka,
ginulo se za slobodu nemo,
ili s pesmom umesto jauka:
Druže Tito, mi ti se kunemo.

 

Veselje se širi na sve strane,
sad slobodno po zemlji idemo –
al, velike pamtićemo dane,
Druže Tito, mi ti se kunemo.


Gord je svaki na podvige ove
i ponosan – zemlju što dižemo,
Mašine će zatutnjati nove,
Druže Tito, mi ti se kunemo.


Svetlosti će svuda da se pale,
hajde, reke rodne, da krenemo,
propevaće hidrocentrale,
Druže Tito, mi ti se kunemo.


Znanjem stalno punićemo dane
sve da znamo i sve da umemo,
učićemo više nego lane,
Druže Tito, mi ti se kunemo.


Praznik slazi na ulice naše,
u oblake da letimo, smemo!
Naše pesme zli neka se plaše:
Druže Tito, mi ti se kunemo!
Druže Tito, mi ti se kunemo!

 

Mira Alečković

 

 

Bilećanka

Sred pušaka bajoneta, straže oko nas
tiho kreće nasa četa kroz bilećki kras.

Čuje se odjek koraka
po kamenju hercegovskom;
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!

Daleko si zavičaju, mi prognani smo
prognaše nas zbog zločina što te ljubimo.

Čuje se odjek koraka
po kamenju hercegovskom;
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!

Kroz progonstvo i trpljenje kroz tamnice mrak
Dolazi nam novi život čujte mu korak.

Čuje se odjek koraka
po kamenu hercegovskom
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!

Milan Apih/Todor Vujasinović

 

 

Konjuh planinom

Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.

Noć je šumu svu u crno zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.

Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti su raznjele.
Iz krvi crvene husinjskog rudara,

Crvena je šuma izlistala.

 

Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.

 

Miloš Popović Đurin

 

 

 

Grob u žitu

 

U vijavici slijepoj guši se bijeli dan,
podmukla veljača, februar u magle zamotan.
Kolone cestom i kamioni, gmižu oklopni voz...

Rđavi, druže, znaci.

Daljine prijete, daljine bruje, s obzorja tutnji siva,

Došla je legija crna... i Latin s pijetlovim perjem...
gazi oholo Tevton...
dolazi ofanziva...

Sjena od sela do sela, puška za puškom žuri,
šapat pod strejom u štaglju, šapat po drumovima...
kroz maglu putuje glas, tajni zavjetni zov:
Na noge, još nas ima!

Svaka je čuka tvrđava, i svaka cesta klanica,
i svaki kamen rov!


I počelo je... na cesti više grada
čitavi dan se biju tri bojne i brigada,
a u svitanje umorno uz klanac magle se kradu
i sedam bojni uz brijeg juriša na brigadu,

Dva na jednoga... pet na jednoga... aveti nad šumom kruže.


Junački, drugovi, samo! Ni stope, partizani!

Sedam na jednog... osam na jednog...

Pravda je na našoj strani!

A u sam zalazak sunca: - Povlačimo se, druže!

Uzmak, ognjene ruže i zemlja razrivena,
humka kraj ceste u hitnji načinjena,
na njivi, u polju osniježenom, pala je jedna žena.

Jagoda, djevojka prkosna, narodna kćeri ponosna,
dvadeset i dva ljeta pod gorom odnjihana,
dvadeset i dva ljeta u borbi rascvjetana,
dvadeset i dva ljeta u zemlji zamrznutoj,
kraj ceste podgrmečke na straži vječitoj...

Bujaju trave, grgolje vode, prošla je ofanziva,
u mladom žitu, pod humkom, djevojka Jagoda sniva.

More ječmena klasja pod suncem juna spava,
planinski vjetar mrsi more pognutih glava,
djevojke Jagode to je rasuta kosa plava.

Na cesti podgrmečkoj ponosna i bez smjene,

partizanka stražari, budna, kose raspletene.

Komad modroga neba od lana rascvjetana
smije se usred polja uz pjesmu ljetnjega dana:
nečije oči modre budne u poljani toj,
nečije oči stražare na cesti slobodnoj -

Jagoda partizanka na straži vječitoj...

Dođite, drugovi moji, i oči pogledajte,
spustite, drugovi, ruke i kosu pomilujte,
stanite, drugovi stari, i stražu pojačajte,
dajte tuđinu da plavu kosu mrsi,
da modre oči popije,
drugovi, slomite kraj ceste grabljive šape dvije...

Valima žita šumno nečije riječi plove,
Jagoda, ponosna, živa, drugove svoje zove...

 

Branko Ćopić

 

 

 

Marija na prkosima

 

Narodni heroj Marija Bursać  
s Kamenice 
smrtno ranjena zauzimajući treći 
bunker na Prkosima
umrla je s pjesmom na usnama

 

Uno, djevojko iz djetinjske bajke,
zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni 
o ponosnoj tuzi Marijine majke.
A ti, vjetre s' gore, og