Titova biografija

Muško rodila Marija majka,
hiža uz Sutlu, puntarski kraj,
gdje sve je istina i sve je bajka
i davni Gubec i 7. maj.

Penezi nema...Žganjci na stolu...
Jutara šest je grunta...
Jožek je učio pučku školu prek brega
I školu gladi više od svega.

Rastao dječak godine teške;
Nad Sutlom topla svitala jutra,
s nepunih šesnaest krenuo pješke
sluteći ljepša današnja sjutra.

Sisak, godine deve’sto teške,
aždaja rata kuca na vrata;
a Jožek brusi zanat bez greške –
čovjek u čovjeku da nađe brata.
Zagreb, pa Kamnik, pa štrajk u “Škodi”...
Jezici razni – žuljevi slični
i slična slova o slobodi
i ljudi najviše čovjeku slični.
Bravari su najbolji drugari.
Oni kuju neprolazne stvari.
Oni kuju što u duši snuju.
Oni čelik srcem oblikuju –
bravari su najbolji drugari.

Iz daleke stepe vratio se selu,
s Oktobrom u srcu i zvijezdom na čelu...
Pitanje je bilo jasno k’o na dlanu:
Il’ da noći traju il’ dani da svanu.
Od tamnice do tamnice...
Nesanice, nesanice...
U katance stare znance,
zemlju moju svu u lance...
Ne dam zemlju da je stave
u grob sive lepoglave.

Trides’sedma godina objavila svijetu –
Da je prva vidjela četrdesetpetu.
Djeca su čekala da se vrate
proljetne ptice iz južnog smjera,
a nisu stigla ni da shvate:
zašto dolaze sa sjevera.
Bombe u snove maca i meca
i djeca su zauvijek ostala djeca.
Djeca su djeca i ona žele
svemu što leti vidjeti lice –
umjesto lasta oči su srele
veliko jato strašnoga ubice.
Bombe u snove maca i meca –
i djeca su zauvijek ostala djeca.

Stigla smrtna presuda iz mraka
zemlji žulja,zemlji opanaka.

Ce-Ka dao julsko saopštenje –
svi u borbu za oslobođenje!

Kada je rekao: pasti mora!
Prozor je pao prije zore.
Palo je hiljadu zlatnih zora,
da život otvori sretne prozore.
Kada je rekao: most da leti!
Modra se pod njim čudila rijeka –
ko je taj ratnik što se sjeti
da mrtvim mostom spasi čovjeka.

Od aprila do AVNOJ-a
S pjesmom gine zemlja moja.

Kada je Sutjeska ušla u pjesme;
kada je u Jajcu odluka pala,
znali smo: niko nam sunce oteti ne sm’je
jer imamo Tita za maršala.

Teško slobodi koja nema
nebo Drvara i polja Srema;
teško slobodi koja nije
suzama učila da se smije.
Nema slobode ako se ne zna
kakvo je nebo gledano bezdna;
teško slobodi ako ne sm’je
glasno razviti zastave pjesme;
teško slobodi ako klone
ratnik na čelu njene kolone.

Kroz rešeto i kroz sito
vodio nas maršal Tito.
Vodio nas mili rode
I doveo do slobode.

Mišo Marić

Lekcija iz zemljopisa

Poslije godina ratnih
u rodni dođoh kraj.
Drumovi...Potok i njive...
Voljeni zavičaj...

Osnovna skola pod gajem ćuti,
slika odavna znana,
mnogo je puta gađana topom,
često bombardovana.

Uđem u razred...
Tišina šumi...
Slike po zidu bijelom...
U ćošku tabla s parolom bojnom
i globus - ranjen šrapnelom.

Evo i stare računaljke,
tu sam učio ja:
četiri kruške plus dvije kruške
i mudro dvaput dva.

Redovi klupa. Ej ,tugo moja!
Nema drugova znanih!
Bezbroj imena po njima ćuti,
nožićem urezanih.

Otišli su mi drugovi davno
u bojne bataljone,
a ovdje,evo,kao da i sad
njihove riječi zvone.

Čitam imena...
Na jednoj klupi
urezan zapis sa strane:
"Ovdje je nekad učio školu dječak Desnica Brane".

Sjećam se dobro garavog Brane,
junak,srce viteško,
sve mu je išlo,
ali zemljopis -
to je učio teško.

Recimo,riječ je o Grmeču,
kroz prozor on se plavi,
učitelj pita,
a Brane,zbunjen,
dugo se češka po glavi:

"Grmeč planina...Grmeč...on je..."-
kradom se knjige laća-
"on se prostire...
molim,on se...
od Ključa do Bihaća.

On je šumovit...drvo...on je..."-
i pero vrti u ruci-
"po njemu rastu borovi,jele,
i s njima-medvjed i vuci..."

Učitelj gleda dječaka tužno.
"Ovo ti najbolje nije!"
A Brane sjeda,crven i zbunjen,
i od nas oči krije...

Davno je bilo...
S tugom se sjećam
djetinjskih dana zlatnih...
Jednog ih dana
s tutnjavom zbrisa
požar godina ratnih.

Pođosmo i mi za drugom Titom,
skoči Krajina ljuta.
U žaru boja dadosmo zavjet:
"Nikad s Titova puta!"

Drugovi moji iz školskih klupa
slušam-
dobro se biju,
najviše čujem za mitraljesca,
za Branu nišandžiju.

Tuk'o je švapsku diviziju.
"Princ Eugen"se zove,
gađao bunker,
na juriš iš'o
kod Bukve Okanove...

Četvrta,zimska ofanziva,
valja se poput džina:
u noći sniježnoj mitraljez laje,
iz magle grmi mina.

Grmeč...
Bolnica otstupa žurno...
Na čuki - bitka prava:
to Brane štiti ranjene borce
i Švabe zadržava.

Juriš po juriš...
Ranjeni Brane
uporno glavu diže,
nišani mirno:
planina ječi
i zrno zrno stiže.

U ranu zoru stigosmo i mi.
Mraz je stezao ljuti.
Po snijegu Švabe bezbrojne leže,
na čuki - mitraljez ćuti.

Nađosmo Branu:
u krvi leži,
umorno glava pala,
a ruka čvrsto mitraljez drži -
Švabe je zadržala.

Kod njega nađoh bilježnicu,
Branin rukopis teški:
kvrgava slova,
redovi krivi
i bezbroj - more greški.
"Mitraljez"- piše velikim slovom,
a "Grmeč" - opet,malim,
"Švabesu" - piše sastavljeno,
zatim:"Rafalom Palim".

Listam po svesci.
odjednom,evo,
čudnovat naslov sine,
pisano krupno i pažljivo:
"Opis Grmeč Planine".

"Grmeč se stere dva dana hoda,
gora i goli kam,
dvaput ga prođoh sa brigadom,
a sedam puta sam.

On je bezvodan -
i to piše -
svakom dajem do znanja,
tamo sam često kišnicu pio
iz kakvog trulog panja.

Podosta ima skrovitih mjesta
za mnoge bolnice naše,
za borbu ima prekrasnih čuka,
toga se Švabe plaše.

S ljeve mu strane Sanica selo,
ustaški "Alkazar",
na nj smo krenuli na juriš,noću,
pao je - jasna stvar.

Sdesna je blizu Bihać stari,
tvrđava ponosita,
zauzesmo ga novembra petog,
tu sam vidio Tita.

Bogat je Grmeč,
zapamti druže,
drveta - prave strijele.
U nizi rastu krošnjate bukve,
a malo više - jele".

Na kraju piše:
"Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te".

Zasuzi oko...
I tiho kažem:
"O Brane,druže mio,
ti si u žaru narodnog boja
zemljopis naučio.

Kako si krasno lekciju znao,
da ti se divi svijet!
U ime naše divizije
dajem ti ocjenu "pet"!

Istina,bješe grešaka dosta,
koje ti članak krase,
a ja ti ipak "o d l i č n o" dajem,
a greške primam na se".

Sahranismo ga pod prvom jelom,
gorom plotun zaječa.
I tako Brane vječito osta
na straži sred Grmeča...

U školi stojim
i s mnogo tuge
čitam slova sa strane:
"Ovdje je nekad učio školu
dječak Desnica Brane".

Branko Ćopić

Titov “naprijed! “

Drug Tito jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen, magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.

................................................ 

- On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.
Kamo ga Miso prenijela? U kom
Svijetu živi? Od čega je bora
Na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al' najednom je stao; trgnuo se.
Avet je pred njim. Sva je od blata smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi
I veli:
"Kud ćeš drzniče? Ja vladam
U toj planini. Okreni se, gledaj
Te jadne momke, koje ovud vodiš.
Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u sv'ijetlu danjem
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena,
Da čovjek ne sm'je preko nekih granica.
Okreni se i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih; - najveći je zakon
Čovječiji: živjet, ma i kako bilo!"

To avet reče; on očima bljesne
I vatru prospe iz plamenih zjenica;
Ošinu konja i neman pregazi,
Pa viknu s visa:
"Naprijed" 

II

Drug Tito jaše na čelu kolone

Stazom sve tvrđom, mrzilijom.

Strašilo novo sada pred njim stoji

I zatvara mu put. Oh, grdno li je!

Mršavo, žuto Koža na njem visi;

Klepeću u njem kosti ko orasi

U praznoj vreći. Govori mu:

“Stani!

Gledaj me! Davno već me znaš, al' nikada

Čitavi lik mi još ne vidje strašni,

Onaj sam, koji te već dugo prati

Po opljačkanim zemljama, ko sjena;

I sjedi u svakom dvorištu, na svakom

Ognjištu, u svakoj štali; i ruku tura

U svaku torbu; i zovem se Glad.

Sjaši s tog konja; ja ću da ga jašim!

Pa neka vodim tvoje bijedne momke

Po šumama i klancima i pustinjom,

U kojima samo kos i vjeverica

Nalaze hrane. Skini crven-zastavu

Sa stijega i digni crni barjak moj!

Pobjedu i slavlje ja tu slavim. Stani!

Okani se svih sanja i vrati se

Dolje na ravni! Ori, sij i žanji.

Jer ništa nema važnije od hljeba,

I najveća je sreća trbuh pun!

Te uzde daj mi i nestani!“

Tito

sa konja siđe, al' se ne okrenu.

Prigno se k zemlji, zgrabi grudu blata;

U prah je smrvi i u žvale baci

Nemani onoj, kliknu:

“Naprijed! naprijed!“

III

Drug Tito jaše na čelu kolone
Pod vrh planine.
Litica i magla
Vrhunac kriju. Ondje, gdje bi mogo
Uz napor proći, nova avet sjedi
Na litici i gleda u došljaka.
Oči su njene ko u sove, njuška
Lisičja, zubi kao u štakora.
Svaki zglob je grbava joj tijela
Uglast i dračav. Gleda i govori:

“Otkuda dođe pustolove? Kud ćeš?
Znaš li me? Ja sam otac sviju sumnja,
Nesreće vjesnik, preteča kajanja.
Onaj sam, koji oštre nokte ima,
Da njima kopa po savjesti vašoj
Grob, gdje će trunut, luda sanja ljudska.
Što hoćeš? Čemu dignu svu tu čeljad,
Da trpi i strada? Ideal je voće,
Što zre na grani, koga nikad neće
Dohvatiti ruka čovječja; Vrhunac
Planine ove siže do nebesa.
Okreni se i siđi, pustolove,
Pa čin svoj mjeri prema svojoj snazi
I zemljom hodaj sitnim koracima!“

Al`grmnu grom na vrhu planinskome;
I vjetar duhnu, i magla se dignu.
Zakriješti oro pod oblakom;  zasja
Sunce što slavno sja i hrani i grije;
I Titov glas se prosu kao dažd
Na izmučenu čeljad, uvijek žednu
Njegovih riječi:
“Naprijed“!

Vladimir Nazor

Četvrta ofanziva (Bitka za ranjenike)

Iz magle sniježne avet se smije,

kezi se njuška siva,

titovce vatrom čeličnom bije

četvrta ofanziva.

Topovi tutnje i brda ječe

od tuđeg divljeg bijesa,

s drhtava neba čitavo veče

roj se pahulja stresa.

Po snijegu idu povorke duge,

ljudi umorna lika,

ćutanje prati, prepuno tuge,

kolone ranjenika.

Svjetlo se gasi hladnim brijegom

i noć se širi plava,

ranjen partizan korača snijegom

i druga pridržava.

A iza brda pakao gori

i grmi na sve strane

čitav se korpus bez daha bori,

ranjene borce brane.

Bitka se vodi dane i noći

i oganj šiba ljut.

Ranjeni borci moraju proći,

njima se pravi put!

Kreću na juriš divizije

kroz buru, snijeg i led...

Nad ratnom kartom drug Tito bdije

i pravi raspored.

Branko Ćopić

Put u Kumrovec

Oživi misao, putevi bježe,
Zagorje pjeva: kaj,
i srce igra, pjesmu doseže:
je li to Gupčev kraj?

Sutla vijuga: modra tkanica,
zar je to Tahijev dvor?
Gle, preko šuma i oranica
zamak gleda odozgor.

Odmiče cesta, ljepota dana,
i jesen sva od svile,
miriše njiva zaorana
i jata ptica krile.

"O lijepa naša..." slova sjaju,
s kamena stih nas zove,
himna se rodila u ovom kraju,
da, himna zemlje ove.

Jurimo, jurimo, Kumrovec, eno,
pred nama kao na dlanu;
mašemo rukom uzbuđeno,
a riječi ućute, stanu.

I onda tišina: ožive slike,
stranice pjevaju, zbore,
promiču tako dani i bitke
kroz naše krvave gore...

I dok čitamo sa zida slova:
"Ovdje se rodio Tito";
golub slijeće sa starog krova
i kruži ponosito.

Susjed je vajar iskles'o lik,
što nas sad gleda blago,
slobode naše to je spomenik
i sveg što nam je drago.

Uniđem pod krov, dodirnem rukom,
kolijevka leži mala,
priprosta zipka s drvenim lukom
Maršala odnjihala!

I na ognjištu vatra se žari,
ko simbol misli žive,
pucketa tiho i ko da zari
juriše i ofanzive.

O gori vatro, vječno, žarko
kao misao Tita,
i svijetli toplo ko sunce jarko
i budi uzorita!

U tvome sjaju nek se rode
i nove naše snage,
i nek nas i dalje cilju vode
zastave crvene, drage!

Šukrija Pandžo

Zemljo moja

Vidim polja što se žitom zlate
i na brijegu vidim rodni dom
svakog trena mislim na te
zemljo moja zemljo moja

A u polju moja duša spava
u sred žita kao zlatni klas
postelja joj meka trava
zemljo moja,zemljo moja

I dok ja nisam tu
pokraj nje da skupa predamo se snu
svaku noć čujem glas
koji zove dođi sreća čeka nas

Nigdje noći nisu tako plave
nigdje sunce nema takav sjaj
nigdje nisu takve trave
zemljo moja,zemljo moja

U tom klasu nek mi ljubav spava
nek me čeka ja ću brzo doć'
nek je ljubi tvoja trava
zemljo moja,zemljo moja.

Kemal Monteno

Pjesma mrtvih proletera

…A trinaeste, mračne i kišovite

noći, nekoliko desetina krajiških

proletera, opkoljenih kod bolnice u

planini, pođoše na posljednji juriš

protiv deset puta jačeg neprijatelja

i junački padoše u neravnoj borbi…

                (Po jednom izvještaju)

U našem kraju žita klasaju,rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka
večernja, sjetna,tijana,
a mi smo pali,druže
palo je žito,mlado,zeleno,proljetna žetva rana
maglene tuge ,uz šapat kiše,nad mrtvom pjesmom kruže.

Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se prestrojavamo,
drug je uz druga svog;
a njih je bilo....a njih je bilo –
deset na jednog.

Deset na jednog u kišnoj noći,a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri,na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset!O, zar se i to može?
Da- mi smo proleteri!

Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l’ će da se vrate?
Čekaju starice majke,kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari
glasnik će od nas doći.

Doći će nova mladost,donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, od te smo pjesme počeli mi,kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata,djevojka dragog,
a tužna mati sina.

I dan će slave doći, pobjeda bit će naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.

Branko Ćopić

Tito

I
(Nema drugog dana osim onoga koji će doći)

Kada govori kao da zvezde padaju
u lepu vodu iz jedne večnosti iza
promenljivih oblika
uperi prst u nezamišljeno mesto ali vreme
lažno
gde prošlost još nije prošla
i kaže:
ko tamo pođe stići će u dan pre dana kada
je pošao
u nesličnu idilu nevernu onome što je iza nje
gde je ružna graja inače hvaljenih ptica.
On ništa ne prećuti on kaže
svaku mrlju u oku svaki oblak na duši:
budućnost nije sve ono što će doći
mnogo štošta će se jednostavno ponoviti
prošlost nije sve ono što se neće povratiti.
i jedan deo budućnosti ostaje zatajen.
On nas uči kako da ne izgubimo sličnost
sa svojom nadom sa svojim lepim ljudskim
licem
on nas uči da prepoznamo budućnost
u onome što radimo u onome što će doći
jer jao onom koji izgubi svaku sličnost sa
ovim gradom
jao onom koji nema svoje mesto na ovom
trgu
jao onom koji bude merio sebe svojom
senkom
koji je dan njegovoj neosvetljenoj krvi.
Budućnost je tu samo je treba prepoznati
i izdvojiti.
O beli grade o cvetni grade na čijim
prilazima niče žito
jednom bačeno u zemlju nikad bačeno
kao kad siđeš kao kad nestaneš
da bi se mogao pojaviti, zakopano zlato

II

(Povratak)

Opet zvezdana misao uz čelo

Uprkos vetru nešto je stalno

Ono što treba reći na svojoj zemlji

Pod svojim nebom i zvezdama

Da ga čuje Zagroje se primaklo Avali

More Nebojšinoj kuli

Gde je njegova Reč tu je cela zemlja

Reke se ulivaju jedna u drugu iz ljubavi

Izmišljaju jednu geografiju sličnu krvotoku

O, Zemljo, tvoj oblik je oblik mog srca

On je Veliki Putnik, što prebrodi Mora

Da bi  otkrio Nadu sličnu ovoj ovde

Jao nemam reči za našu ljubav

Dobro nam došao

Ti koji od zloupotrebe odvikavaš Vatru.

Branko Miljković

Druže Tito mi ti se kunemo

Godine su prošle pune muka,
ginulo se za slobodu nemo,
ili s pesmom umesto jauka:
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Veselje se širi na sve strane,
sad slobodno po zemlji idemo –
al, velike pamtićemo dane,
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Gord je svaki na podvige ove
i ponosan – zemlju što dižemo,
Mašine će zatutnjati nove,
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Svetlosti će svuda da se pale,
hajde, reke rodne, da krenemo,
propevaće hidrocentrale,
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Znanjem stalno punićemo dane
sve da znamo i sve da umemo,
učićemo više nego lane,
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Praznik slazi na ulice naše,
u oblake da letimo, smemo!
Naše pesme zli neka se plaše:
Druže Tito, mi ti se kunemo!
Druže Tito, mi ti se kunemo!

Mira Alečković

Bilećanka

Sred pušaka bajoneta, straže oko nas
tiho kreće nasa četa kroz bilećki kras.

Čuje se odjek koraka
po kamenju hercegovskom;
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!

Daleko si zavičaju, mi prognani smo
prognaše nas zbog zločina što te ljubimo.

Čuje se odjek koraka
po kamenju hercegovskom;
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!

Kroz progonstvo i trpljenje kroz tamnice mrak
Dolazi nam novi život čujte mu korak.

Čuje se odjek koraka
po kamenu hercegovskom
Hej, haj, hoj!
Hej, haj, hoj!

Milan Apih/Todor Vujasinović

Konjuh planinom

Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.

Noć je šumu svu u crno zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.

Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti su raznjele.
Iz krvi crvene husinjskog rudara,

Crvena je šuma izlistala.

Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.

Miloš Popović Đurin

Grob u žitu

U vijavici slijepoj guši se bijeli dan,
podmukla veljača, februar u magle zamotan.
Kolone cestom i kamioni, gmižu oklopni voz...

Rđavi, druže, znaci.

Daljine prijete, daljine bruje, s obzorja tutnji siva,

Došla je legija crna... i Latin s pijetlovim perjem...
gazi oholo Tevton...
dolazi ofanziva...

Sjena od sela do sela, puška za puškom žuri,
šapat pod strejom u štaglju, šapat po drumovima...
kroz maglu putuje glas, tajni zavjetni zov:
Na noge, još nas ima!

Svaka je čuka tvrđava, i svaka cesta klanica,
i svaki kamen rov!

I počelo je... na cesti više grada
čitavi dan se biju tri bojne i brigada,
a u svitanje umorno uz klanac magle se kradu
i sedam bojni uz brijeg juriša na brigadu,

Dva na jednoga... pet na jednoga... aveti nad šumom kruže.

Junački, drugovi, samo! Ni stope, partizani!

Sedam na jednog... osam na jednog...

Pravda je na našoj strani!

A u sam zalazak sunca: - Povlačimo se, druže!

Uzmak, ognjene ruže i zemlja razrivena,
humka kraj ceste u hitnji načinjena,
na njivi, u polju osniježenom, pala je jedna žena.

Jagoda, djevojka prkosna, narodna kćeri ponosna,
dvadeset i dva ljeta pod gorom odnjihana,
dvadeset i dva ljeta u borbi rascvjetana,
dvadeset i dva ljeta u zemlji zamrznutoj,
kraj ceste podgrmečke na straži vječitoj...

Bujaju trave, grgolje vode, prošla je ofanziva,
u mladom žitu, pod humkom, djevojka Jagoda sniva.

More ječmena klasja pod suncem juna spava,
planinski vjetar mrsi more pognutih glava,
djevojke Jagode to je rasuta kosa plava.

Na cesti podgrmečkoj ponosna i bez smjene,

partizanka stražari, budna, kose raspletene.

Komad modroga neba od lana rascvjetana
smije se usred polja uz pjesmu ljetnjega dana:
nečije oči modre budne u poljani toj,
nečije oči stražare na cesti slobodnoj -

Jagoda partizanka na straži vječitoj...

Dođite, drugovi moji, i oči pogledajte,
spustite, drugovi, ruke i kosu pomilujte,
stanite, drugovi stari, i stražu pojačajte,
dajte tuđinu da plavu kosu mrsi,
da modre oči popije,
drugovi, slomite kraj ceste grabljive šape dvije...

Valima žita šumno nečije riječi plove,
Jagoda, ponosna, živa, drugove svoje zove...

Branko Ćopić

Marija na prkosima

Narodni heroj Marija Bursać  
s Kamenice 
smrtno ranjena zauzimajući treći 
bunker na Prkosima
umrla je s pjesmom na usnama

Uno, djevojko iz djetinjske bajke,
zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni 
o ponosnoj tuzi Marijine majke.
A ti, vjetre s' gore, oglasi se jače
da čujem srca što osvetu kuju
i svake noći burnije se čuju 
srca drugova s moje Klekovače.

O tebi pjevam, Marijo s' Kamenice, 
djevojko-ratniče iz bataljona,
što si pod titovku svila pletenice
i srcem krenula protivu betona.

Neću da pjevam o Mariji čobanici,
o skoku s' kamena na kamen, 
o ptici pastirici, o prvoj rumenoj u vezu žici,
ni  o njenoj suzi, kad se zorom kradu
i žurno bježe ka Drvaru gradu,
Kameničani, radnici u Šipadu.

Prećutaću o ruvu djevojačkom
i kako tužno miri dunja žuta,
a dragi suđeni, još neviđeni,
često si priviđa na okrajku puta.

Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,
njihovo gnijezdo u našem kraju
i vidim Mariju na položaju 
u njihove loge, u svitanje rano,
polje osinjacima posijano.

Triput je munja kroz noć zasijala, 
triput je Marija jurišala:

Kad je na prvi bunker udarala 
u sijevanju koje život briše,
selo je svoje u ognju gledala
i stada bijela kojih nema više,
čula je starca gdje iz jame zbori
i plač matere s djetetom u gori

Kad je na drugi bunker jurišala,
ugleda mrtve staze ispod Brine
i pepelište umjesto Drvara 
i zgrčene u vatri mašine;
vidje - kolona tamna i nijema
bdije nad gradom koga više nema.

A kad je na treći bunker nastupila,
smrt je šinula iz tamna gnijezda 
i sokolici polomila krila - 
nad Kamenicom se otkinula zvijezda.

Posljednje svitanje gledaju joj oči 
i zadnja pjesma iz srca se toči:
Zapjeva o svome prvom Ilinjdanu,
kada je sveto breme ponijela,
poklonila mu mladost - k'o draganu;

kako je u zore oštre i smrznute,
novorođenče drago, Domovinu;
stezala na grudi netaknute 
i često joj pjevala Partizanku,
čeličnu i rosnu uspavanku. 

Marija, zvjezdom obasjana mati,
dok nad njom smrtna zgušnjava se tama -
osmjehom posljednjim ratnike prati:
odniješe joj dijete na rukama!
U krvi rođeno, u srcu nošeno 
i kroz trista vatara pronešeno.

Ide brigada, nosi Domovinu
i dijete raste - čarobna bajka!
Nad njime nevidljivo Marija bdije
i diše toplinom - djevojka i majka.

Branko Ćopić

Želja devojčice

Procvetalo u Titovoj bašti
belo, žuto i rumeno cveće.
Zapevala senica na grani,
kraj Titova krova i prozora.
- Volela bih da sam i ja ptica,
da sam ptica ili ljubičica.
Kad se Tito od rada umori,
da ga moja pesma razgovori;
da ga moja topla ljubav sretne
kad pogleda na bokore cvetne.

Duško Radović

Ponosne rijeke

Uno, krajiška rijeko,
snagu vidim u tvome toku,
radost čitam u tvome oku.
Zašto si ponosita?
- Vidjela sam ratnika Tita!

Plivo, bistra plavojko,
što si ti ponosita?
- I ja sam vidjela Tita!

Neretvo valovita,
što si ti ponosita?
- I ja sam vidjela Tita!

Sutjesko plahovita,
što si ti tugovita?
- Vidjela sam ranjenog Tita...

Stanko Rakita

Kolo druga Tita

Lijepo ti je druga Tita kolo,
takvo kolo ko ga ne bi volo!
Igraju ga mladi partizani,
partizani - zeleni jablani.
I sa njima mlade partizanke,
partizanke - omorike tanke.
Crven-zvijezda na kape im pala,
svjetlost sunca puške obasjala,
a iz grudi pjesma im se vije:
Druže Tito, naše najmilije!
Ti si vođa sveg naroda svoga,
slovenačkog, srpskog, hrvatskoga.
Crnogorci, pa i Makedonci,
svi Bosanci i svi Hercegovci
Tvoje ime u svom srcu nose,
Tvoje ime, kojim se ponose:
Svi igraju kolo valovito,
svi pjevaju:"Živio nam Tito!

Narodna

Reč, Titova

„Ova je zemlja vojevala, svoje,

I protiv zala i protiv sila,

Ona je svoje heroje

U smrt s pesmom pratila.

Oni su znali za šta su pali,

Za vedra jutra život dali.

Mladost je gorela crvenim plamom

Dok iznad šuma zvezda treperi.

Protiv neroda s ljutom kamom,

Krenuše Titovi proleteri,

Juršali su prema slobodi,

Srce im znalo ko ih vodi.

Titova reč u času, blagu,

Greje nam ljubav,

Daje nam snagu.

Narodi koji takvu imaju omladinu,

Za svoju budućnost ne treba da brinu.

Gradismo zemlju, gradismo sutra,

Kako smo hteli, kako nam treba,

I složni – sva naša jutra

Od svoje zemlje, svog neba.

Titova reč u času, blagu,

Greje nam ljubav,

Daje nam snagu.

Narodi koji takvu imaju omladinu,

Za svoju budućnost ne treba da brinu.“

Pero Zubac

Partizanske ruže

Sa osmijehom sreće mi pružamo ruke
i živimo sretno u zemlji slobode
putevima sreće i stazama mira
Titove nas riječi godinama vode

Naše bratstvo i jedinstvo, druže
to su prve partizanske ruže
a slobodu koja zlatom sija
kovali su Tito i partija

O životu našem mi pričamo svima
i nemamo tajni pred očima svijeta
domovina naša k'o najljepša ruža
ponosna i sretna svakog dana cvijeta

Dan mladosti naše u pjesmama leti
i sjećanje budi iz minulih dana
putevima mira i pobjeda novih
vodiće nas vječno borba partizana

Autor nepoznat

Titova reč

Ima li radost granice?
Snovima ima li međe?
Ima li čega svetlijeg
od zlatne sunčane pređe?

Prolećni dan je bio,
golubje krilo vito,
po svetlom zraku sunčevom
međ nas je došao Tito.

Poglede pobra nam redom,
ko klasje žetelac rukom,
a srca, zvona, ispuni
plamenitih misli zvukom.

Obasja prošlost za nama,
Pred nama razastra polje.
I Preko granica moći
krenusmo snagom mu volje...

Otad su mnogi dani,
godine prošle tkanja,
al' srce neprekidno
ko zvono glasom tim odzvanja.

I sada, tih u radosti,
žanjući javom snove,
ja velim, ničeg svetlijeg
od tople reči Titove.

Milorad Panić

Opkoliše nas gladne, umorne. Noge su nam klecale.
Ni spavali nismo. Oči su pekle, bili smo kosturi, sjene.
mnogi su od gladi, od umora, padali.
Kako smo govorili o kruhu, I činilo nam se tada, da jedemo kruh.

A Tito je rekao: moramo probiti obruč!
On je bio sa nama, mi smo ga vidjali, mi smo ga osjećali.
I krenuli smo uz planinu, strašnu planinu.
Oni su tukli nemilo, a mi smo se penjali, prilazili uspravni.
Niko se od nas nije bojao smrti.
Pred bunkere smo došli kao bura, oluja.

S povikom snažnim, svi kao jedan, NAPRIIIJJJEEEDDD !!!!
I zavitlali smo bombama po rovovima i bunkerima.
Oni su ustuknuli užasnuti.
Obruč je pao!

Jure Franičevic-Pločar

 Najlepša uspomena

Modri talas rodne reke
o slobodi pesmu stvara,
a seoski dečak mali
s drugom Titom razgovara.

Lahor ljulja cvetno granje,
sluša loza što se svija:
"Koja ti je uspomena,
druže Tito, najmilija?"
Gleda Maršal mališana,
gleda kao svoje dete.
Sa drveća rascvetana
latice po zemlji lete.

Dečaku je tako toplo,
kô očevo da je krilo,
a drug Tito priču poče:
"Ovako je, mali, bilo:

Najlepša je uspomena
prva knjiga pročitana,
sećam je se sa radošću
do današnjeg ovog dana.

Učio sam prva slova
u seoskoj maloj školi,
iz knjiga sam naučio
kako da se zemlja voli.

Iz knjiga sam upoznao
sve junake starih dana
i podvige što su slični
borbi naših partizana.

Iz knjiga se dobrih uči
da čast treba da se brani,
da još ljudi teško žive,
al' da idu bolji dani.

Iz knjiga se dobrih uči
kako treba da se radi,
iz knjiga se, druže, uči
kako zemlja da se gradi.

Učeći se od malenih
velikana izrastali...
Uči, zato, čitaj knjige,
pioniru druže mali!"

Sluša dečak reči ove:
srce puno - luk napeti,
ko soko bi u visinu
pod oblake da poleti.

Mališan bi sutra hteo
svoju zemlju da izgradi
i očinske pamti reči:
"Uči samo, druže mladi!"

Zašumeo cvet na grani
i vinove loze lišće:
"Uči samo, druže mali,
sve u zemlji - tvoje biće!"

Mira Alečković

Herojeva majka

U sali svečanoj, tiha kao tuga,
starica majka znamenje prima:
na odori crnoj, na majčinu srcu,
nasmiješi se Heroj na grudima. I stara ruka, jedina na svijetu,
najtoplija ruka pod zvijezdama tu je,
spušta se na zlato, na mrtvoga sina,
da ga još jednom pomiluje. »O sine dragi, radosti i tugo,
mamino desno i lijevo krilo,
jesu li teške bosanske planine
i je li strašno na Sutjesci bilo?Znam, rođeno moje, nevolje je bilo,
mjesto pjesme, smijeha, sve topovska jeka
namjesto ležaja, kamen - svakom jednak…
pusta čeka moja šalica mlijeka.

Ej, djeco naša, ej, smioni ždrali,
odletjeli ste, ostavili ptiće,
o vašem lijetu vezuć uspavanku,
dizaće majka mlade ždraloviće« ...

Privija stara na grudi znamenje,
tu gori srce paloga junaka,
i ljulja ko nekad, kad je bio dijete,
prvog bombaša iz trista bitaka.

Zatim je majka, svečano i kradom,
kad je ponoćna ura odzvonila,
umjesto ikone stavila znamenje
i besmrtnom se sinu poklonila.

Branko Ćopić  

Pionirske želje

Ako me pitaš
Što li ću biti,
Ja mnogo želim,
I neću kriti:
Ako li budem
Inženjer mlad,
Ala će rasti
Moj rodni grad!Ako ne tako,
Onda oficir,
Tu želju nosim
U srcu svom,
Nositi pištolj,
Zastavu viti,
Braniti budno
Svoj rodni dom. Također rado
Pilot bih bio,
Smjelo se gore
Pod oblake vio.A isto tako i traktorist
Na širokoj zadružnoj njivi,
Ili možda mašinist
I ložač na lokomotivi. Jedan san mi
Posebno godi:
Na telefonu
Razgovor vodim.
Zato časnu riječ vam dajem,
Neću da budem mašinist,
Moj san će jednom
Postati java
Ja ću bit i telefonist. Možda još nešto od mene bude,
Da budem doktor,
Da liječim ljude.Pa ni učitelj nije slabo,
Doći u školu
Pred djecu stat
I reći: "Hajte,
Uzmite papir,
Spremite pera,
Počinje sat." Ako ko mornar
Zavolim vodu,
Svijet ću obići
Na svome brodu.Da budem umjetnik kakav,
Šofer ili kondukter,
Nije to posao loš,
Al' što ću,
Malen sam još. Pišem, učim i čitam
I volim Druga Tita.
A kad jednom porastem,
Bit ću ko planina,
Nek zemlja moja vidi,
Kakva ima sina. 

Slavko Janevski

Neretva… i ranjenici…

Nigde puta, a sneg veje,
na kamenu mrtvo dete.
- Zemljo, reci, pravda gde je?
- Tamo, kuda vi idete.

Vihor moćni… tifusari,
nosilima nema broja,
a u Mlinu budan Stari,
oj, Neretvo, tugo moja,
most čuvaju jake straže,
nepremostiv. Preko Prenja
liticama sneg se slaže,
led postaje od kamenja.

- Mi moramo, plaha vodo,
umreti il´ preko preci,
mi moramo… za slobodom,
oj, Neretvo, ti ćes teći.

Sve je crno. Budan Stari.
nad kanjonom bdi u noći,
misli brižan i stražari..
iz obruča kako proći?

Nov most! Mi na drugoj strani.
Srušićemo stari, reko,
neka misle: partizani
beže natrag, neće preko.

Tresak. Most se ruši stari,
a novi nad rekom puže,
ranjenici, tifusari,
ječe: - Nosi dalje druže.

Nemoguće – nemoj reči,
nemoguće – reč se briše,
preko ćemo noćas preči
brže samo, samo tiše.

Ako padneš po sto puta,
druže, mi smo opkoljeni,
malaksale reka guta,
diži se i dalje kreni,

jer noć ova život vredi…
Svi da prođu, Stari čeka,
od brige mu kosa sedi.
Pobeđena huci reka.

Život se od smrti deli.
Svi su prošli… noge bose
Gaze sneg sa Prenja beli,
k´o Titove bele kose…

Mira Alečković

Naša pjesma 

Legla orla, vučje staze,
Silna brda, uske klance,
Partizanske čete gaze
Fašističke lomeć lance.

Idu dani, idu noći
Preko šuma, polja, rijeka:
"Kad će doći, kad će doći?"
Kliče narod iz daleka.

Tutnje bombe, tutnje mine,
Dušmana dok grom ne satre;
Onda đerdan zvijezda sine:
To su partizanske vatre.

I kad rujno jutro grane
Iznad naših tihih sela,
Gosti narod partizane
Jelom svojih skromnih zdjela.

I široka pjesma ori,
Dok kroz narod vojska kreće:
Kako pada dok se bori,
A sve su joj čete veće;

Kako ide drug do druga;
Kako ide brat do brata,
Što tuđincu nije sluga,
Već ga bije, mrzi, hvata;

Kako stiže smrt fašista,
Kada gora munjom plane;
Kako šuma cvjeta, lista,
Da zagrli partizane.

Legla orla, vučje staze,
Silna brda, uske klance,
Partizanske čete gaze
Fašističke lomeć lance.

Ivan Goran Kovačić