Žabljačke poruke PDF Ispis E-mail
Administrator   
Tuesday, 19 July 2016

ImagePočetkom avgusta, 1940. godine, Blažo Jovanović je pozvao Perišu Vujoševića i saopštio mu: “Doći će jedan drug odozgo koji ne smije da padne u ruke policiji!?” Na podgoričkom aerodromu, 5. avgusta 1940. iz aviona je izišao s ostalim putnicima otmjen čovjek, držeći u ruci mali kofer. Javio se u trgovinsku radnju Sergija Stanića, “oprobanog komuniste”, koji ga je odmah povezao s Blažom Jovanovićem. Zatim su ušli u stan Nikole Đakonovića u podgoričkoj Vučedolskoj ulici, broj pet, na kratak sastanak. “Planirano je da se odmori u kafani Đorđa Bogićevića, koja je imala na spratu nekoliko soba”, pričao mi je Periša Vujošević.

”Nijesam znao o kome se radi. Uzeo sam pištolj i stao preko puta kafane. Ubrzo je taksista Njako Šaranović dovezao elegantno odjevenog čovjeka koji je ušao u jednu od soba. Ja sam i dalje stajao preko puta kafane. Poslije izvjesnog vremena 'drug odozgo' je izišao, sio u automobil i uputio se prema Danilovgradu i Nikšiću. Kod Veljeg brda čekala ga je Lidija Jovanović, a zatim su nastavili prema Žabljaku…” Bio je to Tito, pod konspirativnim imenom inž. Slavko Babić. Odsio je u hotelu “Durmitor” i učestvao u radu Osme pokrajinske konferencije KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju, održanoj na Barama Žugića…

Drugi put je stigao na Žabljak, poslije povlačenja iz Foče, s Vrhovnim štabom, 1942. godine. U zgradi hotela “Durmitor”, nalazila se Centralna partizanska bolnica s dvjesta šezdeset ranjenika.

“Negdje u maju 1942. godine, Tito je rekao svojim najbližim saradnicima da će posjetiti bolnicu, a mene su kao komesara bolnice o tome odmah obavijestili”, pričao mi je Đuro Čagorović. ”Dočekao sam ga i pozdravio na ulazu, a zaim referisao o stanju. Živo se interesovao za uslove, obišao sva odjeljenja i bolničku kuhinju, razgovarao s ranjenicima. Preporučio je ljekarima i bolničkom osoblju da pruže maksimalnu njegu ranjenim partizanima…”

Poslije Četvrte ofanzive, 1943. godine, Tito je, nakon bitke na Neretvi, treći put stigao na Žabljak. Vrhovni štab se nalazio kraj samog Crnog jezera.

U noći, 28. maja, 1943. godine, buka četvoromotornog “halifaksa” prolomila se iznad durmitorkog gorja. Šestočlana engleska vojna misija spušta se padobranima u Titov Vrhovni štab. Partizani su pritrčali, zagrlili kapetana Dikina, Čerčilovog prijatelja: “Dobro nam došli, saveznici!”. Durmitorci su izlazili iz svojih kuća, razdragani, donosili im ljeb i mlijeko.

Englezi su upravo stigli u vrijeme žestokih borbi tokom Pete neprijateljske ofanzive. Proveli su više sedmica u Crnoj Gori. Njemci su izbili na Sinjajevinu, krenuli ka Lever Tari, da zatvore jedan od posljednjih partizanskih izlaza s Pive, kod Mratinja… Iako izmorene, izgladnjele partizanske jedinice, hrabro su na juriš uspijevale da potisnu do zuba naoružane Njemce.

Čerčil u okupiranu Jugoslaviju šalje i brigadira Ficroja Maklina, kao ličnog izaslanika, koji se 17. septembra 1943. padobranom tajno spustio u Titov štab, đe je ostao sve do kraja rata i bio direktna veza Tita i Čerčila. Čovjek od velikog Čerčilovog povjerenja, Maklin, iskusan diplomata, dobar pisac, slao je svom premijeru briljantne izvještaje, na osnovu kojih je britanska vlada krajem 1943. uskratila podršku četnicima Draže Mihajlovića i odlučila da svu pomoć pruži partizanima. U jednom od prvih izvještaja Čerčilu, Maklin je ukazao na Titovu “iznenađujuću širinu da sagleda obje strane nekog pitanja prije nego što donese odluku”. Maklin će poručiti: “Tito je ličnost koja je uticala na tok istorije”.

Četvrti put Tito je doputovao na Žabljak, 6. avgusta 1970. đe je prisustvovao svečanostima povodom tridesetogodišnjice Osme pokrajinske konferencije KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju.

“Ovdje, na Žabljaku, bio je centar, strategijsko mjesto, odakle smo se raspoređivali. Ovdje je pala odluka da naše jedinice krenu na Vučevo, kako bi spriječili Njemce da stignu na Tjentište”, kazao je tada na Žabljaku Tito. “Mi smo od samog početka znali kakve snage ovaj narod posjeduje da bi se odupro okupatoru. Crnogorci su učinili velika herojstva…”

U razgovoru s crnogorskim piscem Mihailom Lalićem, rekao je:

“Druže Laliću, čitao sam vaša djela i po mom mišljenju vi ste veliki umjetnik. I film 'Bitka na Neretvi' je jaka stvar, a Veljko Bulajić vrhunski reditelj. Bilo bi dobro i da film 'Sutjeska' ispadne dobar. Teška je tema, pa se bojim…”

Jugoslovenski diplomata u Londonu Milan Zupan dobio je povjerljivu depešu u kojoj je od njega hitno traženo da sve učini na angažovanju Ričarda Bartona da u “Sutjesci” igra Tita. Zupan je sa zebnjom otišao kod slavnog glumca, plašeći se da Barton neće prihvatiti ponuđenu ulogu! Tokom razgovora bila je prisutna i njegova supruga, holivudska diva Elizabet Tejlor. Kada mu je jugoslovenski diplomata saopštio razlog posjete, Barton je istog časa ustao, podigao telefonsku slušalicu, pozvao svog menadžera i rekao: “Vidi da li imam obaveze u snimanju termina 'Sutjeske'!? Ako imam, sve otkaži, jer želim da igram Tita, tu veliku istorijsku ličnost”.

Tito se više puta sretao s Liz i Bartonom; na mjestima đe se snimala “Sutjeska”, ali i na Brionima. Elizabet Tejlor je Tita uvijek gledala “otvorenih usta”, kao da sanja. A Barton je svaki trenutak koristio da ga bolje upozna, fiksirao ga, pratio njegove pokrete. I: po ocjeni filmskih kritičara, sjajno ga tumačio.

“Tito je bio sretan čovjek”, kazao je Miroslav Krleža. ”Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima…”

Autor je novinar i pisac

Slobodan Vuković

Vijesti 15.7.2016.

Zadnja Promjena ( Tuesday, 19 July 2016 )
 
« Prethodna   Sljedeća »