Ćopićeva učenica, Titova prijateljica i partizanka PDF Ispis E-mail
Administrator   
Monday, 08 February 2016

ImageŽivot Milke Jakšić, korisnice tuzlanskog Doma penzionera, mogao bi biti dobra podloga za scenario jednog filmskog ostvarenja. Rođena davne 1924. godine u Bosanskoj Krupi, ova živopisna starica gotovo pet godina provela je u partizanima, rame uz rame sa bivšim doživotnim predsjednikom Jugoslavije, a tada vrhovnim komandantom vojske, Josipom Brozom Titom.

 

Prvi susret sa Titom

Milka se prisjetila svojih partizanskih dana i načina na koji je upoznala Tita.

Na konju, sve od Krupe do Drvara, Jakšićevu je tada u vojsku odveo još jedan velikan prošlih vremena.

-Bio je to Branko Ćopić. Moj nekadašnji učitelj dok sam pohađala prve razrede škole u Krupi. Došao je kod nas kući i mene je odveo u Drvar na konju. Bila sam jedino žensko, od sedmero djece koliko su imali moji roditelji-prisjeća se Jakšićeva.

Milka je u ratu radila i kao bolničarka, ranjavana je više puta, a za doprinos tadašnjoj borbi dobila je čak sedam odlikovanja. Najveće kojim je odlikovana jeste priznanje „Nosilac partizanske spomenice“.

-Postala sam prva žena Krajiškinja koja je odlikovana ovim priznanjem-dodaje Milka

Milan i bukva

U razgovoru za Faktor Milka se prisjetila i jedne anegdote, koju, kako kaže, često prepričava.

Prema njenim tvrdnjama, Tito se zalago da svi tadašnji učesnici njegove vojske, partizane moraju napustiti opismenjeni. Pismo baš i nije išlo od ruke Milkinom tadašnjem saborcu, izvijesnom Milanu, koji se požalio Titu da nema čime i na čemu učiti pisati.

-Tito mu je tada rekao: „Ima Milane bukva. Uzmi nož, pa na bukvu urezuj slova i uči!“. Svi su prasnuli u smijeh i to je detalj kojeg se često sjetim-prisjeća se Milka.

Najteži period iz ratnih pohoda na Igmanu, Neretvu, Jahorinu, Drvar... bili su joj, kaže, glad. Kada nije bilo hrane, nije je bilo jednako za sve, pa tako i za Tita, tvrdi ona.

-Bilo je perioda kada smo gulili žir i preživljavali. Sreća je bila kada naiđemo na bukov žir, jer je on sladak, dok je hrastov neukusan i gorak. Jeli smo ga svi, pa i maršal, jer nije imao izbora tada-kaže Jakšićeva.

Detalj kojeg se nerado sjeća i najteži momenat njenog života, bio je, priča nam Milka, kada su joj ustaše zaklale oca.

-Upali su nam u kuću, a ja sam uspjela pobjeći kroz prozor. Kada sam se nakon nekog vremena vratila kući, bio je mrak. Struje nismo imali. Saplela sam se od nešto i pala na pod. Tada sam ugledala oca kako leži na podu, a glava mu je bila odvojena od tijela. Zvala sam komšiju i zakopali smo ga u obližnje žito-priča Milka.

Novi susret sa Titom

Posljednji put za vrijeme Drugog svjetskog rata, Tita je vidjela prilikom bitke na Neretvi. Njihov ponovni susret destio se dvadesetak godina kasnije, u beogradskoj bolnici, kada mu je išla u posjetu.

-Bio je to poseban osjećaj. Tito je tada bio već ozbiljan državnik, ali me je ipak primio kao ratnu drugaricu. Raširenih ruku sa osmjehom na licu prišao mi je kao da smo se par dana prije toga vidjeli. To je događaj koji se često prepričavao u mom rodnom kraju-priča Milka.

Među brojnim građanima tadašnje države, Milka je bila i u povorci na posljednjem ispraćaju nakon Titove smrti.

Ova vremešna Krajiškinja, vedrog duha i dobrog raspoloženja, posljednjih godina korisnica je Doma penzionera u Tuzli, gdje prilično dobrog zdravstvenog stanja za godine koje su iza nje, sa ostalim korisnicima provodi staračke dane.

(Bportal.ba/A. MUSLIMOVIĆ)

 
« Prethodna   Sljedeća »