Partizanski brendovi: Jugoslaveni koji su nadživjeli ideologije PDF Ispis E-mail
Administrator   
Sunday, 07 February 2016

ImageTko zna da je službeni naziv škvera u Kraljevici “Titovo brodogradilište“? Da njegovim stečajem vrlo vjerojatno nestaje tvrtka koja se kitila, kao posljednja u Hrvatskoj, ne samo imenom nego i djelićem industrijske biografije Josipa Broza Tita. Godine 1925. radio je za tokarskim strojem brodogradilišta i organizirao vrlo uspješan štrajk za povećanje radničkih nadnica. Doduše, ponos se vrlo suzdržano iskazuje pred javnošću samostalne Hrvatske, ako se može suditi prema količini teksta koji je informaciji posvećen u posljednjoj monografiji iz 2009. Uvelike je marginalizirana u odnosu prema europskom portretu Karla VI. Habsburškoga, oca Marije Terezije, autora dekreta koji nalaže gradnju škvera u Bakarskom zaljevu. Pa ipak, naziv “Titovo brodogradilište“, makar službeno nikada nije odbačeno, unatoč političkim strastima ‘90-tih, koje su rušile komunističke spomenike. Očito, ocijenjen kao koristan brend, u marketinškim materijalima za zapadnu Europu predstavljalo se kao shipyard Titovo. Prema svemu sudeći, srodne poslovne kalkulacije održale su simbolički život Josipa Kraša, Rade Končara, Ive Lole Ribara, Đure Đakovića, Đure Salaja, Janka Gredelja, Vladimira Gortana, Marijana Badela, čak Borisa Kidriča, Slovenca, kemičara, junaka socijalističkoga rada i generala JNA nakon rata.

Od regionalne sile do zaboravljene tvrtke Teksilni kombinat “Boris Kidrič“ naime donedavno je postojao u Zadru, zapošljavajući više od 2000 ljudi koji su rado isticali da su šivali ratne uniforme za Hrvatsku vojsku. Komunističko ime nestalo je u stečaju poduzeća zajedno s radnim mjestima.

Ista je sudbina građevinskoga poduzeća “Vladimir Gortan”, kršteno je po Istraninu koji je ubijen 1929., kao žrtva talijanskih pretenzija na Istru i Kvarner.

U godinama socijalističkoga progresa, kada je zapošljavao 5000 ljudi, imao je centralu u Zagrebu i mnoštvo filijala po ostalim gradovima. Njegovi inženjeri i radnici gradili su prugu Knin - Zadar, od prvorazredne važnosti za povezivanje hrvatskoga sjevera s Dalmacijom. Tvrtka je zaslužna za željezničku mrežu susjedne Bosne. U svojim najboljim godinama, bila je prisutna u Libiji, Austriji, Švicarskoj, zemljama bivšega SSSR-a. Zato je već ‘70-tih godina naziv skraćen na “Gortan“.

Nakon 1990. div se raspao, zagrebačka scentrala je 2003. otišla u stečaj. U Pazinu nadalje djeluje “Gortan“ kao regionalna graditeljska sila. U Zadru je lani također egzistirao jedan “Gortan“, ali pred stečajem.

Srećom za sjećanje na Vladimira Gortana, za njega se veže više nacionalnoga nego klasnoga, pa u Istri ima svoje ulice i škole. Na isti je način u Virovitici do 2003. funkcionirala konfekcija “Đuro Salaj“, osnovana u čast slavonskoga krojača i dvostrukog ljevičara.

U prvoj polovini 20. stoljeća bio je aktivist Komunističke partije Jugoslavije i Socijaldemokratske stranke Austrije. Na svojevrsni je način zadužio novinarsku profesiju: u godinama Drugoga svjetskoga rata radio je kao spiker radiopostaje Slobodna Jugoslavija, koja je program emitirala s Urala pod pokroviteljstvom Kominterne. U ustaškom Zagrebu slušala se skrivečki, pod prijetnjom uhićenjem. To pitanje marketinške privlačnosti, u Hrvatskoj se otvorilo prije raspada Jugoslavije, postavši pogubno za neke figure njezine povijesti.

Tako je, na primjer, “Viro“ - marka najprodavanijega hrvatskoga šećera - derivacija virovitičkoga poduzeća “Boško Buha“ - partizanskog tinejdžera koji je jurišao na njemačke bunkere, pa poginuo u četničkoj zasjedi.

Tvornička dokumentacija možda je zadnja u Hrvatskoj očuvala pijetet prema antifašističkom djelu jednog hrvatskoga Srbina. Spominje se još 2004. u revizorskom izvještaju koji prati stečaj šećerane, pa njezinu prodaju i reorganizaciju. S obzirom na živuće rođake Boška Buhe, pripadnike HV-a u Domovinskom ratu, sigurno nije na djelu simboličko smaknuće. Naziv se počeo skraćivati u “šećerana Virovitica“ prije 1990. Budući da je iz Mađarske uvozila šećernu repu, prilagodila se uhu stranih partnera.

Ukratko, uz eksplozije nacionalnoga desničarenja, zapanjujuće je mnogo hrvatskih tvrtki zadržalo nazive koji evociraju komunističko- partizansku prošlost. Štoviše, tijekom Domovinskoga rata njih je bilo mnogo više nego u nastupajućim desetljećima mira koje su na Hrvatsku navalile pošast industrijske propasti.

Veliki politički projekti

Činjenica da je riječ o partizanima uglavnom hrvatske etničke pripadnosti može se protmačiti kao rezultat podmukloga nacionalitičkoga plana. Ali može i drukčije: da je u srpskim područjima, proizašlim iz nekadašnje Vojne krajine sa slabašnom poslovnom tradicijom, SFRJ posijao većinu politički projektiranih tvornica u slavu lokalnih junaka.

Našavši se na udaru neoliberalizma 21. stoljeća, spomenička postrojenja propala su lakše i brže od logičnijega ekonomskoga okruženja.

U tom pogledu, poučan je “Končar“ - marka prisutna u gotovo svakoj hrvatskoj kuhinji. Dolazi od Rade Končara, ličkoga Srbina, koji je vodio antifašitički ustanak po Dalamaciji. Godine 1942. likvidiran je odlukom talijansko-fašističkih vlasti u Šibeniku. Prvi je proglašen narodnim herojem; priča veli da je stoječi pred streljačkim vodom fašistima rekao: “Milost ne tražim niti bih vam je dao”.

Zagrebačko industrijsko čudo “Rade Končar“ izaraslo je iz skromna pogona Simensa, instaliranoga 1921. dok je Rade Končar od krvi i mesa u Beogradu učio za strojobravara. Prema broju zaposlenih žena, Simensova radionica na Trešnjevci bila je ekscentrična za sredinu koja je struju smatrala muškom stvari. Nacionaliziran je 1947., preimenovan u ponajvećega partizanskoga heroja, te stavljen u funkciju obnove zemlje.

Zabilježeni su neviđeni proizvodni uspjesi: ‘50-tih konstruiran je najveći generator na svijetu namijenjen elektrifikaciji Splita; u tadašnjim uvjetima Končareva oprema Hidroelektrane Mariborski otok bila je toliko grandiozan pothvat da je pretočen u film Veljka Bulajića ”Visoki napon“.

Simbol za visoku tehnološku pamet

Ime Rade Končara, kao sinonim za elitnu tehnološku pamet Zagreba, postalo je poznato u svim zemljama okupljenima u pokret nesvrstanih.

Holdinga Đuro Đaković u Slavonskom Brodu ne pripada hrvatskome Srbinu, ali pokriva ideal - tipski profil bivše Jugoslavije. Osoba Đuro Đaković naime dolazi iz prve, najstarije i stoga najtvrdokornije komunističke generacije. Đakovićev metalsko-partijski staž stariji je naime od Titova: 1919. sudjelovao u osnivanju KPJ u Beogradu, 1921. bio je delegat Kominterne u Moskvi, osobno je poznavao Trockoga i Lenjina, motore Oktobarske revolucije.

Možda akteri ustaškopartizanskih sporova u 90-tima nisu znali tko je bio Đuro Đaković? Ili je prevagnuo argument njegove reputacije, kako u Rusiji, tako u povijesti Zapada.

Na primjer: tijekom građanskoga rata 1936. u Španjolskoj interanacionalni antifašistički bataljun nosio je ime Đure Đakovića. Usput rečeno, u njegovim je redovima sudjelovalo 60-tak dobrovoljaca iz Imotske krajine – činjenica koja se danas nerado spominje.

Kako bilo, posve prikladno, u bivšoj Jugoslaviji industrijska korporacija Đuro Đaković izrađivala je tenkove JNA iz kojih su nastale rezerve vojnotehničke sile u opsadi Vukovara. U Domovinskom ratu međutim servisirao je HV, kao što je nužna oružanim snagama aktualne Hrvatske.

Tako komunistički junaci na tvorničkim pročeljima, govore također o rijetkim ekonomskim trijumfima nad vladajućim političkim glavama. Prije propasti SFRJ, počesto su dizali tvornice koje od su imale samosvrhu alkemijske preobrazbe seljačkih masa u radničku klasu. Nakon propasti SFRJ, mnoge su faktički darovane da se stvori “stališ“ imućnih kaptalista.

Mora biti da su preživjele tvrtke, pa tako i njihovi komunistički nazivi, imale sreću da dospiju u ruke nešto zrelijih biznismena, svjesnih da zaradu donosi proizvodnja ukorijenjenoga branda. Iz kojeg je konteksta isčupan, što doslovce znači - s vremenom postaje svejedno.

Gredelj ubijen braneći tiskaru

Kada se danas veli “Kraš“, misli se jedino na čokoladu, naziv “Badel“ asocira na alkohol, “Končar“ na transformatore, “Gredelj“ na lokomotive i željezničke vagone kojih, doduše, uskoro neće biti... To veća potreba da se podsjetimo: riječ je o Janku Gredelju, pripadniku istoga naraštaja koji je „ljevičario“ u dosluhu s vrlo snažnim industrijskim duhom Europe.

Bio je željeznički radnik, tada vrlo prestižnoga zanimanja, i šef tzv. tehnike KPJ u Zagrebu, točnije, ilegalne tiskare u današnjoj Klaićevoj koja je isporučivala falsificirane isprave i pasoše za članove Partije. Uz oskudnu prijevoznu tehnologiju i loše ceste bili su naime nevjerojatno mobilna čeljad. Skončao je 1941. na samom početku rata, nakon policijskoga otkrića zabranjenoga tiskarskoga stroja. Branio je dragocjenu napravu do posljednjeg metka svoga pištolja. No uhićen je pa likvidiran, a socijalističke vlasti druge Jugoslavije njegovo će ime sljubiti radionici nekadašnjih ugarskih željeznica za popravak vlakova. Uostalom, u njoj je Gredelj doista radio.

Ono što danas čini “Kraš“, na početku bijahu dva pogona, dragocjena u teškom naporu hrvatske industrijalizacije u prvoj polovici 20. stoljeća: dva Čeha 1911. u današnjoj Branimirovoj podigla su Union za proizvodnju bombona i čokolada, potom je 1926. Vilim Bizjak u Savskoj sagradio tvornicu biskvita i vafla. Sebe je predstavljao kao pekara, ne smatrajući to uvredom za svoje bogatstvo i kapitalističku poduzetnost. 

S nastupom partizansko-komunističkih vlasti, obje su tvornice nacionalizirane i integrirane u jedinstveno poduzeće novoga naziva, “Josip Kraš“. No okrugle limene kutije na kojima piše “bizjak-keksi“, bile su toliko popularne da su svoju nastavile svoju potrošačku funkciju, dok nisu zamijenjene kartonskom ambalažom. Bio je to industrijski spomenik sindikalnom aktivistu koji je organizirao štrajkove po rudnicima rodnoga Zagorja.

Smatraju ga prvim antifašističkim diverzantom na prostorima Karlovca: minirao je dalekovode i željezničke pruge. Ubijen je u zadnjim mjesecima 1941. u Karlovcu, u uličnim okršajima s ustaškom mladeži. Zašto su Josipu Krašu posvetili baš slatkiše - teško je reći, dok njegovi biografi naglašavaju kako je također zadužio domaće novinarstvo kao tehnički urednik i kolporter Radnika i Borbe.

Zagorci ga nisu zaboravili. Uz velike polemike s HDZ-ovcima, 2012. dobio je ulicu u Ivancu. U Karlovcu pak još je živa uspomena na Ivu Lolu Ribara, u formi dioničkoga društva “Ivo Lola“ koje, kako se čini, vrlo uspješno proizvodi i prodaje sanitetski materijal.

Obitelj Ribar naime podrijetlom je iz karlovačkoga sela Vukmanić. Uživala je velik politički ugled još iz vremena Austro- Ugarske pa Kraljevine Jugoslavije.

Pred Ribarom je ubijen Radić

Ivan Ribar, tada rijetki doktor prava, bio je demokratrski zastupnik u Beogradu. Upravo je predsjedao parlamentom kada je pred njegovim auditorijem ubijen Stjepan Radić. Uoči Drugoga svjetkoga rata živio je u Beogradu, u stanu u kojemu se neko vrijeme skrivao Josip Broz. Njegova dva sina, Jurica i Ivo Lola, obrazovani u Beču i Parizu, uključili su se u SKOJ, Savez komunističke omladine.

“Hoću da svi žive dobro kao mi“, navodno je govorio Ivo Lola uzvraćajući na pitanje od kuda njegova solidarnost s radničkom klasom. S obzirom na to da je znao engleski, njemački i francuski (kako je dolikovala tadašnjem građanskom odgoju), postao je najbliži Titov surafnik u komunikaciji sa savezničkim vojno-političkim krugovima. Poginuo je 1943., u 25. godioni, na oslobođenom Glamočkom polju, faktički ulazeći u avion za Kairo.

Postao je idol omladine u drugoj, socijalističkoj Jugoslaviji. Dospio je čak u rock-kulturu, zahvaljujući Zlatku Pejakoviću. Inspiriran pismom kojim je Ivo Lola izvijestio svoje roditelje o smrti brata Jurice, kao vokal Korni grupe 1973. pjevao je : „Ivo Lola nije sam...“ Grad Zagreb danas je vlasnik kolekcije slika koju je donirala njegova majka.

Ipak, među svim slučajevima komunističkoga podržavljenja nakon 1945. najzanimljivija je priča o Marijanu Badelu, sinu i zajamčenom nasljedniku bogatoga oca iz Koprivnice, koji je u Sesvetama proizvodio alkohol i ocat. Kao student Trgovačke akademije inficirao se ljavičarskim idejama koje su tada dominirale Europom. Kako veli jedna od legendi, drugovao je s očevim radnicima, profilirajući se u strastvenoga klasnoga borca.

U Drugom svjetskom ratu istaknuo se kao neustrašivi mitraljezac, izgubivši život 1944. u jednoj od partizanskih bitaka. Nacionalizacijom je pogon njegovoga oca spojen s privatnom industrijom Pokorny koja je od 1863. razvila daleko rafiniraniju ponudu konjaka i vinjaka. Jedno s drugim, do raspada Jugoslavije funkcioniralo je pod nazivom “Marijan Badel“.

Nakon raspada Jugoslavije, proizvodi se kvalitativno nisu promijenili, ali je korigiran brend. Načinjen je bućkuriš: od prezimena Badel koji se može čitati i kao kapitalističko i komunističko, uz dodatak godine 1861. koja pripada Pokornyu. Ipak, poduzeće najviše računa na tržišne navike jugoprostora na kojemu je Badel sinonim za žesticu.

U kontakstu ekonomskih rizičnosti i marketinških trikova koji, eto, definiraju sudbine povijesnih uspomena, čini se, najbolje su prošli komunistički i antifašistički intelektulaci koji nisu brendirali nijedan proizvodni pogon. Iznimke su izdavačke kuće, ugašenje zbog poslovnih gubitaka.

Još kao gimnazijalac u Austro-Ugarskoj Monarhiji, August Cesarec vukao se po robiji zbog ljevičarskih stavova, jednom zgodom otužen čak za sudjelovanje u političkom atentatu. Do kraja svoga života, koji je, dakako, završio strijeljanjem 1941., bio je na udaru svih režima i država na hrvatskim terenima.

Kako je pisao novele i romane, njegove politčke stavove najjasnije objašnjava parola koju je vlastoručno pribilježio na zidovima ćelije u Kerestincu: “Živjela sovjetska Hrvatska“. Zanimljiva kombinacija komunizma i hrvatske državotvornosti.

Vladimir Nazor, Dalmatinac i protivnik talijanske uzurpacije Jadrana, istina, nije bio komunist. Kao afirmirani književnik, u dobi od 67 godina, priključio se partizanima 1942., prije kapitulacije Italije – granice o kojoj se u partizanskim redovima vodio račun.

Uvažavajući njegovu vremešnost Nazor je rat proveo uz Vrhovni štab i - jednu kravu, koja ga je opskrbljivala svježim mlijekom. Nakon 1945. promoviran je u prvoga predjednika narodnoga Sabora.

Tvornica Krleža? Ni u kom slučaju!

Vladimiru Nazoru nikada nije bila posvećena ni jedna poslovna jedinica. Zato su knjižnice i škole “Vladimir Nazor“ ostale posijane po cijeloj Hrvatskoj.

O Miroslavu Krleži - da ne govorimo. Premda zamalo dobrovoljac na srpskoj strani na Solunskom frontu, ljevičar i osobni prijatelj Josipa Broza, on je toliko veliko književno ime da ga u pitanje nisu dovodili ni najzagriženiji desničari, uključujući svojedobno samoga Antu Pavelića. Njegovo ime i danas nosi Hrvatski leksikografski zavod.

Autor: Jasna Babić

Express 6.2.2016.

 
« Prethodna   Sljedeća »