Tito u našoj kući PDF Ispis E-mail
Administrator   
Friday, 09 October 2015

ImageVijest o Titovoj smrti zatekla nas je u Neumu gdje smo provodili prvomajske praznike. Tata je rekao da se odmah spremimo i krenemo za Sarajevo. Putem je uglavnom vladala tišina. Kada smo stigli kući, tata je odmah otišao. Nismo pitali gdje, zašto, a ni kada će se vrattit. U to vrijeme moj otac je bio komandant Teritorijalne odbrane Mjesnih zajednica Koševo I i II, major u rezervi, pa smo znali da ne trebamo ništa da pitamo.

Nismo plakali, ni kada smo gledali na TV-u snimke uplakanog naroda diljem bivše države.Toga vremena sjećam se najviše po dežurstvu pored Titove biste u gimnaziji. Stajala sam cijelu noć mirno pored te biste i bilo mi je to jako naporno.

Do Titove smrti nisam imala izgrađen nikakav poseban odnos prema njemu. Kao i sva djeca tada, bila sam ponosna što sam pionirka, Štafetu i slet za Titov rođendan doživljavala sam kao veliki događaj na čije se emitovanje sa nestrpljenjem čekalo nekoliko dana.

Odlazak u Kuću cvijeća sa razredom iz gimnazije, onim vozom što je oko 11 iz Sarajeva kretao za Beograd i stajao kod svakog kukuruza i bandere koji bi se našli uz put, bio je poseban dožvljaj za mene, ali ne zbog Tita, zbog raje, putovanja, zezanja i provoda.

Tu je počinjao i završavao moj odnos prema Titu. Nakon što je umro, sjetila bih ga se uglavnom samo 4. maja, čineći što i svi ostali onog sata kada je umro.

Moja majka je rano otišla u penziju, kao ratni vojni invalid (nosilac Partizanske spomenice 1941.) pa je brata i mene rodila nakon što je prestala da radi. Otac je bio privatnik. Tako nisam imala previše kontakta sa tadašnjim sistemom, samoupravljanjem, sindikalnim ljetovanjima, zimovanjima i zimnicama, radničkim savjetima itd. Zato sam jako dobro znala šta su porezi, doprinosi, samodoprinosi i kako je otac uvijek govorio da se treba „protegnuti koliko je jorgan dugačak“.

Tata je rijetko pričao o ratnim vremenima, ali mati nije zatvarala usta, pa sam od nje čula neke priče o Titu, ali ne mnogo više ili drugačije od onoga što smo učili u školi.

U kući smo imali njegovu sliku, istu onu za koju vjerujem da su je imali i mnogi drugi, koja se pojavila, mislim, u nekim novinama nakon njegove smrti, napravljena od nekog sjajnog kartona.

Prvi put smo o Titu mama i ja ozbiljno razgovarale kada nam je u bivšu državu „došla demokratija“. Tata to vrijeme nije dočekao, umro je dvije godine poslije Tita. Nikada nismo saznali gdje je proveo cijeli jedan mjesec nakon njegove smrti.

Tada se počelo i javno, uz njegovo ime dodavati mjesto „voljeni Predsjednik“, dikatator. Mama je, prilično ljutito, znala reći da ga diktatorom nazivaju oni koji su prolijevali „krokodilske suze“ nakon njegove smrti i bacali se jaučući, po onom vozu što ga je prevozio po cijeloj državi prije sahrane.

Posebno je nerviralo pljuvanje po onoj Titovoj „Čuvajte mi bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“. Govorila je da se sa tim namjerno manipuliše, pominjala liberté, égalité i fraternité, te da ta Titova poruka uopšte ne znači da se nužno moramo voljeti, već upravo ono što je značila i tokom francuske revolucije, da bratstvo i jedinstvo, garantuju jednakost a sve skupa slobodu, i da je to ono čemu svako društvo treba da teži.

Često je tada, sa onim svojim štapom, hodala tamo vamo po kući, govoreći da se ona nije borila ni za Tita, ni zbog Tita, već upravo zbog te ideje, ideje o društvu u kome su svi jednaki i ravnopravni, jedinstveni u namjeri da grade i unapređuju zajednicu slobodnih ljudi.

Ja sam se prilično čudila ovoj naglom promjenom u maminom ponašanju, jer “politički govori” joj nikada nisu bili jača strana. Nadala sam se da će je brzo proći, no kako se situacija mijenjala, na gore, nastankom političkih partija koje su zastupale naconalne interese, moja mati se pretvorila u Manifest komunističke partije, Socijalističku internacionalu, Marxa, Engelsa, Gandija, Če Gevaru, sa štapom mjesto puške, Nasera, Nehrua i sve članice Nesvrstanih.

Psovala je često, jedinom psovkom koju je znala, “jebem im gajde svim” koji su do juče komunisti, postali “nacionalno osvješteni”.

Svoje, par mjeseci duge govore, završila je maestralno, prvih dana rat, u skloništu naše zgrade, za Bajram.

Toga jutra jedan od komšija sa radnim mjestom u Izvršnom vijeću, ušao je u sklonište i onako, sa vrata, krenuo prema mami držeći ruku pruženu za rukovanje i glasno, da ga cijelo sklonište čuje, rekao: “Zumro, Bajram šerif mubarek olsun!”

Meter ga je pogledala onim pogledom “m`rš” i ne prihvativši njegovu ruku rekla: “Ako je tebi, meni vala nije. A nije mi jer sam ateista, što si i ti koliko jučer bio. I komunista si bio, a sad si neki SDA. A taj ti je sistem omogućio da iz “vražije matere” u kojoj si se rodio, dođeš i školuješ se, novcima koje su svi davali, da bi se svi mogli besplatno školovati, da iz te “vražije matere”, kao član Partije i po “ključu” stigneš i do tog Izvršnog vijeća. Za to sam se ja četiri godine borila i postala invalid prije svoje dvadesete, da svaki čovjek u ovoj zemlji ima jednaka prava i mogućnosti, a ti si pljunuo na sve to, prije svega na sebe samog!”

U skloništu, u kom je bilo oko 80tak ljudi nastao je tajac. Ja sam zatvorila oči, i sa strepnjom očekivala neku reakciju, spremna da branim majku, pa kako god budem morala. Ali nije se desilo ništa. Onaj komšija odvukao se pognite glave, bez riječi, nakon čega se po skloništu nastavilo pričati, kao da ništa nije bilo.

Malo kasnije mama i ja smo otišle do stana. Bila sam ljuta, jer sam bila uplašena, pa sam se izgalamila i rekla joj da šuti, jer su takva vremena. Rekla sam i da ne razumijem kako to da joj taj Bajram sada smeta kada joj religija nikada nije smetala, da je porodici i prijateljima rado odlazla na sve te bajrame, božiće, uskrse, hanuke… i još mnogo toga sam joj “nadrobila”.

Mama me slušala, vidjela sam da se ne ljuti, da razumije moj strah. Kada sam završila, rekla je da skuham kafu.

Sjele smo u hodnik, pogledala me toplim pogledom majke i rekla; “Ćutati znači prihvatiti zlo, a ovo što se dešava je veliko zlo moja Mirjana. Ja sam ga davno upoznala i duboko sam vjerovala da ga ti nećeš upoznati nikada. Znaš da ni te 1941. nisam ćutala, pa ne mogu i neću ni danas, jer danas se mogu boriti samo riječima. Često se noću pitam gdje smo to pogriješili, zašto nam se sve ovo dešava? Odgovor ne znam, ali znam da ništa nije savršeno, pa ni ona država i sestem nisu bili. Mnogo se grešaka napravilo, ali i mnogo dobrih stvari, velikih stvari. O Titu ti nikada nisam mnogo pričala. Mislila sam da je dovoljno ono što si učila u školi. Saću ti reći. Ni Tito nije bio savršen, bio je čovjek, imao vrline i mane, ali bio je veliki čovjek. Bio je vizionar, zaista je vidio mnogo dalje nego što većina može. Vjeruj da jedan čovjek može promijeniti svijet. Tito je bio jedan od takvih ljudi. Ali promjene nikada nisu konačne. I drugi su ljudi sposobni promijeniti svijet, vizionari za opšte dobro, oni drugi za svoj interes. Nekada mi se čini sa su baš ti ljudi od Tita i napravili “božanstvo”, da su oni smislili onu “I poslije Tita, Tito”, kako bi smo vjerovali da ćemo ostati na tom putu, a kao da su svo to vrijeme smišljali kako da prigrabe sebi što više moći.”

Tu je malo zastala, kao da se zamislila nad vlastitim riječima i onim što je imala na umu još dodati. Onda je rekla da skuham još jednu kafu, nako tanju. Mislim da joj je samo trebalo vremena da “sabere misli”.

Kada sam donijela tu “tanju”, mati je prebirala po nekim starim fotografijama, još iz onih dana kada je bila partizanka. “Znaš Mirjana, mi smo negdje stali. Valjda smo mislili da smo stigli do cilja, ali ono u šta smo tada vjerovali, za šta smo se borili i zbog čega smo slijedili Tita, nije nešto što je konačno. Mi smo se borili za ideale, za viziju jednog društva u kome bi svako mogao da živi i radi, dostojanstveno i u miru. Zaboravili smo da postoje i oni drugi, sa drugačijim ciljevima. Zlo nije nestalo sa našom pobjedom, kako smo mislili, samo se pritajilo i sada osjetilo da je došlo njegovo virjeme. To se valjda dešava stalno, ta borba uvijek traje i nema kraja. Eto, to smo zaboravili”, rekla je i dalje gledajući one fotografije, pa dodala: “Ama, gdje meni da smetaju vjerski praznici, smetaju mi takvi ljudi. Jučer je bio u “prvim redovima partije", a danas u prvim redovima džamije, a niti je bilo zbog partije, niti je danas zbog džamije, samo interes, onaj naprizemniji “daj meni, a drugima kako bude”. Eto, zato mu onako rekoh.” Još dugo smo taj dan pričale o Titu, Jugoslaviji koja je nestala, idealima i interesima, tražile odgovore na mnoga pitanja…

Nakon više od 20 godina mislim da je moja mati bila na neki način vizionar. Tito i sistem bivše nam države dali su nam mnogo više slobode i izbora nego što smo umjeli spoznati. Obilježio nas je kao antifašističku državu što je tada značilo mnogo. Danas smo dozvolili da fašisti, postanu antifašisti, krvnici heroji, a ne bi me čudilo i da logore vremenom proglase odmaralištima.

Ostavivši nas izvan tada podijeljenog svijeta na dva bloka, istočni i zapadni, a ujedno otvorenima i prema jednima i drugima, postavio nas je u poziciju mnogih različitih izbora i mogućnosti. Mogli smo balansirati tokom svjetskih društvenih i političkih promjena, birajući ono najbolje za nas uz minimum rizika da se zbog toga odreknemo dijela vlasitog puta. Dao je Ustavom zagarantovano pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja svakoj od 6 republika. Bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, uspostavljajući tako bliske veze i saradnju sa zemljama trećeg svijeta, pogotovo onima bogatim naftom. Da li smo, u tim vremenima, na Balkanu, mogli imati više sloboda kao država i da li je to pravo na slobodno iskazivanje mišljenja, koje je eto u nekim slučajevima bilo i kažnjivo, toliko vrijedilo da ga zamijenimo za sve ovo što smo imali. Uostalom, padom berlinskog zida pao je i naš jednopartijski sitem i uz sve slobode koje smo imali, dobili smo i tu, da možemo reci šta mislimo i nekažnjeno psovati političare.

Sada od svega toga samo možemo psovati političare.

Nama nije trebala tranzicija. Bili smo otvorena država u svakom smislu. I vrata tadašnje Evropske zajednice bila su nam skoro širom otvorena. Naši ljudi su radili vani, u Njemačkoj, po zemljama Bliskog istoka, poznavali su i zapadne, i istočne sisteme, Veoma brzo i vješto su počinjali privatne poslove. Naš sistem obarzovanja bio je priznat u svijetu. Jednostavno, mogli smo da biramo.

Ali mi smo izabrali one ljude iz “vražije matere”, one koji su iz nje stigli od Izvršnog vijeća, do prvih redova po džamijama i crkvama, po nacionalističkim partijama, zbog svojih ličnih interesa. To su ljudi toga sistema, oni koji su nas zanosili onom “I poslije Tita, Tito” i od njega napravili božanstvo u koje smo, kao hipnotisani, piljili godinama nakon njegove smrti, dok su oni smišljali planove kako da “umjesto Tita, oni budu Tito”.

U kontekstu ovih događaja oko izbjegličke krize, Mađarska, čijih je oko 200 000 izbjeglica tokom 1956. i 1957, godine našlo utočište upravo u Titovoj Jugoslaviji, danas izbjeglicama sa Bliskok istoka, posebno Sirije, postavlja bodljikave žice. Mađarska ima 10 045 400 stanovnika, tokom II svjetskog rata bila je monarhija bez kralja, kojom upravljao admiral bez mornarice, Miklos Horthy. Sarađivao je s nacističkom Njemačkom, ali Hitler je ipak preuzeo vlast u Mađarskoj 1944. godine. Členica je EU i nema more.

Jugoslavija je imala 23 528 230 stanovnika, prema zadnjem popisu iz 1991. godine, iz II svjetskog rata izašla je kao antifašistička država, pobjednica, skupa sa saveznicima i imala je hiljade kilometara prekrasne morske obale.

Možda vam se čini da sve ovo nema veze, ali dok su Mađarska i druge države istočnog bloka, nakon pada berlinskog zida, bile raspamećene i zanesene Coca Colom, Leviskama i holivudskim filmovima, Jugoslavija je završavala pregovore sa Evropskom zajednicom i dalje održavajući odlične odnose i radeći velike poslove u zemljama trećeg svijeta, onim Nesvrstanim.

Dok se Jugoslavija raspadala, gorila i plivala u krvi, 1993. Evropska zajednica je postala Evropska Unija, koja danas ponajviše liči upravo na Jugoslaviju.

Ukratko, Jugoslavija je trebala biti u prvoj postavi EU. Sa svojim geografskim položajem, privredom, prirodnim bogatstvima, brojem stanovnika, dobrim odnosima sa zapadom i istokom, antifašističkom tradicijom,  i izlazom na more, bila bi država koja se pita.

To je bila Titova vizija. Zlo koje je uslijedilo od onih iz “vražije matere” bila je vizija moje matere, ono što danas živimo, svi mi, svih 6 republika i još neki dijelovi od njih nastali.

Mame više nema a nema ni one Titove slike od sjajnog kartona. Neće je ni biti jer u mojoj kući Tito nije bio “božanstvo” i “voljeni Predsjednik”. Bio je čovjek, sa manama i vrlinama, ali veliki čovjek. Bio je vizionar.

A nama, neka sada Bog pomogne, kada smo se od svih sloboda, mogućnosti i izbora koje nam je Titova Jugoslavija pružila, odlučili za onaj najgori, krvavi.

Piše: Mirjana Tešanović

Impulsportal 2.10.2015.

Zadnja Promjena ( Friday, 09 October 2015 )
 
« Prethodna   Sljedeća »